
Što učiniti ako niste dugo bili na ispovijedi? Sržni dio korizme jest poziv na obraćenje. Odgovor na to jest ispovijed.
1) Napravite temeljit ispit savjesti razmišljajući o grijehu u svom životu, počevši od toga da se sjetite kada ste se zadnji put ispovjedili. Svoj je život potrebno ponizno sagledati kroz prizmu Božjih zapovijedi i odredaba (minimum je Deset Božjih zapovijedi i Sedam glavnih grijeha).
2) Ako u crkvi nema ispovjedaonice ili ako svećenik nije u ispovjedaonici na
raspolaganju za ispovijed, zamoliti ga za ispovijed. (Većini svećenika to bude
3) Ukoliko svećenik već sjedi u ispovjedaonici, nakon što kleknete na klecalo (ili sjednete na stolicu, ovisno o tome kako je uređeno) pozdravite s: „Hvaljen Isus i Marije!“ Ako ste sa svećenikom već prethodno, maloprije, razgovarali nema potrebe ponovno pozdravljati nego započeti praveći znak križa („U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Amen!“)
4) Svećenik potom kaže: „Gospodin ti bio u srcu da se skrušeno i valjano ispovjediš!“ Vi odgovarate: „Skrušeno ispovijedam svoje grijehe koje sam počinio od svoje posljednje ispovijedi (i kažete kada je ona bila). Pri tome nije nužno kazati točan datum, nego približno vrijeme – poglavito ako se niste dugo ispovjedili.
5) Nakon što vas je saslušao (i eventualno u međuvremenu ili nakon što ste kazali grijeh, priupitao još nešto vezano uz to što ste ispovjedili), svećenik uputi nekoliko poticajnih misli osvrćući se na materiju grijeha.
[Ovdje je važno uočiti kako ne može biti ispovijedi ako čovjek ne kaže niti jedan grijeh da je učinio – jer svaki sakrament ima svoju materiju i formu.
Kao što je npr. materija sakramenta krštenja voda te ne bi bilo krštenja da svećenik na polju vodom krštenika, tako su u ispovijedi materija sakramenta grijesi. U slučaju da netko ne kaže nijedan grijeh ili govori uopće, primjerice „Sve sam počinio“ ili „Pa, ima se grijeha“ ili „Griješim ‘ko i svi“…, onda će mu svećenik postaviti dodatna poticajna pitanja kako bi ga naveo na način pokajanja koji uključuje govorenje grijeha „po vrsti i broju“ tj. koje sam grijehe počinio i (približno) koliko puta.]
Potom svećenik daje pokoru, uvijek imajući na umu kako je ispovijed čin
Božjega milosrđa.
6) Onda izmolite Kajanje (ili kako u Bosni stariji kažu: Djelo skrušenja ). „Kajem se od svega srca što uvrijedih Boga, najveće i najmilije dobro. Odlučujem da ću se čvrsto popraviti i da više neću griješiti“). Ako se čovjek ne može točno sjetiti ove riječi potrebno je da se na adekvatan način izrekne kako se kaže za grijehe i odluči popraviti.
7) Svećenik potom moli molitvu odrješenja: Ja te odrješavam od grijeha tvojih, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ Vi odgovarate: “Amen!” [Na atinskom je to glasilo: „ Ego te absolvo a peccatis tuis in nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti . Amen!”]
8) Na kraju ispovjednik govori završni blagoslov riječima koje mogu biti: „Gospodin ti oprosti, idi u miru!“ (Neki svećenici uključuju i dijaloški oblik blagoslova pri čemu pozovu: „Blagoslivljajmo Gospodina jer je dobar“, a vi odgovarate: „Jer je vječna ljubav njegova“, te onda dodaju ovo „Gospodin ti
oprostio…“)
9) Nakon što ste se ispovjedili, uobičajeno je da idete – ukoliko je ispovijed
bila u crkvi – sjesti/kleknuti u klupu te izmoliti svoju pokoru (ako je riječ isključivo o molitvama).
Onaj kojemu crkveni zakon priječi ispovjediti se (gledajući u muškom rodu, npr. živi nevjenčano sa ženom/djevojkom; prethodno je bio oženjen pa se razveo i ponovno civilno oženio; razveo se od žene i živi sam ali nije tražio od Crkve „rastavu od stola i postelje“; ili je upao u neku drugu Crkvenu kaznu) imat će to na umu te će na drugi način od Boga zatražiti oproštenje grijeha, kajući se u svojoj duši i čineći pokoru, ali neće pristupati sakramentu ispovijedi.
Ako takav i dođe onda je dužan kazati svoje stanje te će mu
svećenik, nakon što ga sasluša, dati blagoslov i potaknuti na molitvu i djela
ljubavi, ali mu se ne može udijeliti odrješenje.

