Za istinsku sreću i ovu zemaljsku, a još više vječnu presudno je pitanje: koji duh vodi moj život?
Nije svejedno što nas pokreće iznutra. Postoji duh ovoga svijeta koji se protivi Bogu. Postoji duh naših neobraćenih strasti i sebičnih požuda.
Postoji i duh đavolski koji čovjeku šapće da može biti sretan bez Boga. No postoji i Duh Kristov Duh Sveti, Branitelj i Tješitelj kojeg je Isus obećao onima koji mu vjeruju.
Prepoznati duhove koji djeluju u nama znači otvoriti put slobodi.
Duh koji razdvaja i Duh koji ujedinjuje
Ostati u Kristu znači imati u sebi duha Kristova.
Duh Kristov potiče na praštanje, ljubav i istinsko prijateljstvo. On ostavlja u duši mir, radost i sigurnost. Ujedinjuje obitelji, gradi mostove među ljudima i narodima te potiče na poniznost i služenje.
Nasuprot tome, duh đavolski i duh ovoga svijeta potiču na mržnju, osvetu i manipuliranje drugima. U duši ostavljaju gorčinu, tjeskobu i nemir. Unose podjele, razdor i oholost. Umjesto slobode, stvaraju ovisnost i ropstvo.
Duh Kristov daruje život u izobilju. Duh zla nudi iluzije obećava ono što nema i ne može dati. Krist daje ono što ima: život vječni, puninu, radost koja ne prolazi.
Tko ima mudrosti, ostat će u Kristu.
Božje „čišćenje“ nije kazna, nego priprema
U 15. poglavlju Ivanova evanđelja Isus govori da je njegov Otac vinogradar. Svaku lozu koja ne donosi rod siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese.
Vezani članci:
Kako pobijediti požudu i vratiti čistoću srca 8. veljače 2026. 05:15 Požuda je više od osobne slabosti ili privatne borbe ona je izravan napad na svetost ljudske osobe, na brak, na…
To je odgovor na pitanje zašto Bog dopušta kušnje i patnju. On nas ne napušta On nas obrađuje.
Kada nam je teško, kada dolaze bolesti, nevolje i nerazumijevanje, a mi sami nismo ništa skrivili, to može biti Božje čišćenje. Bog nas priprema da primimo više Duha Kristova i da donesemo obilniji rod.
Veliki pjesnik i mistik Halil Džubran usporedio je čovjeka s komadom drveta od kojeg majstor pravi violinu. Drvo prolazi kroz rezanje, piljenje i bol, ali na kraju postaje instrument koji proizvodi predivne tonove.
Tako i Bog, kada nas „obrađuje“, čini od nas nešto plemenito i snažno.
Za što smo stvoreni?
Mi nismo stvoreni za paklene muke, nego za rajske radosti. Nismo stvoreni za oganj neugasivi, nego za ljubav neprolaznu.
Zato se moramo ozbiljno zapitati: Ima li u meni duha Kristova?
Ili me zarobljava duh svijeta, duh đavolski i duh mojih požuda?
Spasonosno je svakodnevno moliti Duhu Svetom:
„Dođi Duše presveti, sa neba me posjeti… Nečiste nas umivaj, suha srca zalivaj, vidaj rane ranjenim…“
