Svaki put kada vjernik pristupa svetoj pričesti, događa se nešto što nadilazi ono što ljudske oči mogu vidjeti. Pod prilikama kruha prima samoga Isusa Krista, živoga i prisutnoga u Presvetoj Euharistiji.
Upravo zato Crkva kroz svoju dugu povijest neprestano naglašava koliko je važno pristupati tom sakramentu s vjerom, poniznošću i dubokim poštovanjem.
Ipak, među katolicima se često postavlja pitanje koje izaziva različita mišljenja: treba li svetu pričest primati na ruku ili na usta? Mnogi ne znaju da su se tijekom povijesti koristila oba načina, kao ni to da su se liturgijske odredbe postupno razvijale.
Razumijevanje te povijesti može nam pomoći da izbjegnemo nepotrebne podjele i ponovno otkrijemo ono najvažnije koga zapravo primamo u svetoj pričesti. Prvi kršćani živjeli su u dubokoj svijesti da Euharistija nije običan kruh, nego otajstvo Kristove prisutnosti.
Njihovo sudjelovanje u lomljenju kruha bilo je povezano sa zajedništvom, molitvom i spremnošću da svoj život usklade s evanđeljem. U pojedinim razdobljima ranoga kršćanstva vjernici su svetu pričest primali na ruku.
O tome svjedoče drevni crkveni tekstovi, među kojima se posebno ističu mistagoške kateheze povezane s jeruzalemskom liturgijskom tradicijom četvrtoga stoljeća.
U njima se vjernika poučava da ruke oblikuje poput prijestolja na koje će primiti Kralja. Takva slika otkriva koliko se ozbiljno shvaćao trenutak primanja Kristova Tijela.
Ruka koja prima Euharistiju nije smjela biti znak nemara, nego mjesto susreta s Gospodinom. Naglašavala se i velika pozornost prema euharistijskim česticama, kako ništa od posvećenoga kruha ne bi bilo izgubljeno.
Ta nas drevna pouka i danas može mnogočemu naučiti. Nije dovoljno samo pružiti ruke ili otvoriti usta. Potrebno je otvoriti srce i prepoznati svetost dara koji primamo.
Zašto se kroz povijest promijenio način primanja pričesti?
Kako se razvijao liturgijski život Crkve, postupno se širila praksa primanja pričesti izravno na jezik. Ona je tijekom srednjega vijeka postala prevladavajući način u zapadnoj Crkvi.
Razlozi za takav razvoj bili su povezani s jačanjem euharistijske pobožnosti, brigom za dostojanstveno postupanje s posvećenim prilikama i željom da se spriječi njihovo neprimjereno korištenje.
Povijesni crkveni propisi svjedoče da su pojedine mjesne crkve donosile stroge odredbe o načinu dijeljenja pričesti. Ipak, nije povijesno precizno govoriti o jednoj univerzalnoj zabrani pričesti na ruku koja bi istodobno vrijedila u cijeloj Crkvi već od devetoga stoljeća.
Tijekom kasnijih stoljeća pričest na jezik postala je ustaljena praksa Rimskoga obreda. Mnogi naraštaji katolika upravo su tako pristupali oltaru, često klečeći, izražavajući poniznost pred Kristovom prisutnošću.
Nakon Drugoga vatikanskog sabora ponovno se otvorilo pitanje mogućnosti primanja pričesti na ruku. Papa Pavao VI. u dokumentu Memoriale Domini iz 1969. potvrdio je zadržavanje tradicionalnoga načina primanja pričesti na jezik, ali je predvidio mogućnost da se, pod određenim uvjetima i uz odobrenje Svete Stolice, dopusti pričest na ruku.
To nije značilo da je Crkva prestala vjerovati u svetost Euharistije niti da je jedan dopušteni način automatski postao izraz manje vjere. Upravo suprotno, liturgijska disciplina i dalje traži da se prema Presvetom Sakramentu postupa s najvećim poštovanjem.
Zbog toga je važno razlikovati osobnu pobožnost, povijesnu tradiciju i važeće crkvene propise. Vjernik može osjećati duboku povezanost s pričesti na jezik, ali ne bi smio osuđivati drugoga vjernika koji pričest prima na ruku u skladu s dopuštenjem Crkve.
Nije presudna samo gesta, nego srce koje prima Isusa
Katolička Crkva danas jasno potvrđuje pravo vjernika da svetu pričest prima na jezik. Ondje gdje je to dopušteno, vjernik može odabrati i primanje na ruku.
Uputa Redemptionis Sacramentum, u broju 92, podsjeća na pravo vjernika da pričest prima na jezik, a istodobno uređuje mogućnost pričesti na ruku u područjima gdje postoji odgovarajuće dopuštenje. Kada se pričest prima na ruku, posvećenu hostiju treba odmah i s poštovanjem blagovati pred djeliteljem pričesti.
Potrebno je paziti i na eventualne čestice koje ostanu na dlanu. Jednako tako, pričest na jezik zahtijeva dostojanstvenost, mir i pažnju. Nijedan način ne smije postati povod za oholost, međusobno uspoređivanje ili osuđivanje drugih.
Apostol Pavao upozorava kršćane na potrebu ozbiljnoga pristupanja Gospodinovu stolu. Njegove riječi iz Prve poslanice Korinćanima podsjećaju nas da primanje Euharistije traži duhovnu pripravu i ispitivanje vlastite savjesti.
To znači da je važno ne samo kako pristupamo pričesti nego i u kakvom stanju duše dolazimo pred Gospodina.
Ako je vjernik svjestan teškoga grijeha, prije primanja pričesti u redovitim okolnostima treba pristupiti sakramentalnoj ispovijedi. Također je potrebno poštovati euharistijski post i ostale odredbe Crkve.
Na kraju, pitanje pričesti ne bi nas smjelo udaljiti jedne od drugih, nego još snažnije približiti Isusu Kristu. Možemo klečati, stajati, pružiti ruke ili primiti pričest na jezik, ali nijedna vanjska gesta ne može zamijeniti iskrenu vjeru, poniznost i ljubav prema Gospodinu.
Najvažnije pitanje nije samo primamo li pričest na ruku ili na usta, nego prepoznajemo li da nam se u Euharistiji daruje sam Isus Krist. Kada to doista shvatimo, svaka sveta misa postaje poziv na obraćenje, zahvalnost i dublje zajedništvo s Bogom.
