Poniznost se danas često pogrešno shvaća. Neki misle da ponizan čovjek mora šutjeti pred svakom nepravdom, podcjenjivati sebe ili dopuštati drugima da ga ponižavaju. No kršćanska poniznost nije gubitak dostojanstva.

Ona je unutarnja sloboda čovjeka koji zna da njegova vrijednost ne ovisi o pohvalama, tuđem mišljenju ili potrebi da uvijek bude u pravu. Ponizan čovjek zna tko je pred Bogom. Ne mora se neprestano dokazivati, uspoređivati s drugima niti tražiti priznanje za svako dobro koje učini.

Upravo zato poniznost može biti jedan od najtežih, ali i najljepših putova duhovnog života. Ona se ne pokazuje velikim riječima, nego malim odlukama koje svakoga dana otkrivaju što se nalazi u našem srcu.

Poniznost se najviše vidi onda kada nas nitko ne hvali

Lako je biti miran kada nam ljudi zahvaljuju, priznaju naš trud i govore lijepo o nama. Mnogo je teže ostati miran kada smo zanemareni, kada netko drugi dobije priznanje ili kada se naš trud gotovo i ne primijeti.

Upravo tada počinje prava škola poniznosti.

Poniznost možemo vježbati tako da manje govorimo o sebi i više slušamo druge. Tako da se ne uplićemo u ono što nas se ne tiče samo zbog znatiželje. Tako da prihvatimo dobronamjernu opomenu bez trenutne potrebe da se opravdavamo. Tako da ne povećavamo tuđe pogreške, nego se sjetimo koliko je puta Bog bio strpljiv s nama.

Poniznost je i kada možemo podnijeti da budemo zaboravljeni, a da zbog toga ne postanemo ogorčeni. Kada ne tražimo da nas svi posebno cijene i prihvaćaju. Kada na provokaciju ne uzvraćamo istom mjerom i kada čuvamo dostojanstvo osobe čak i onda kada se s njom ne slažemo.

Posebno je teško odustati od rasprave kada znamo da imamo dobar argument. Ipak, nije svaka pobjeda u raspravi pobjeda pred Bogom. Ponekad je veća pobjeda sačuvati mir, ne poniziti drugoga i znati kada treba prestati govoriti.

Isus pokazuje da veličina počinje služenjem

Najveći primjer poniznosti nije čovjek koji o sebi misli loše, nego Isus Krist. On pokazuje da istinska veličina ne traži prvo mjesto, nego zna služiti.

Apostol Pavao upravo zato poziva kršćane:

„U poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe.“
(Filipljanima 2,3)

To nije poziv da sebe smatramo bezvrijednima. To je poziv da prestanemo živjeti kao da smo uvijek mi najvažniji.

Ponekad poniznost znači izabrati ono što je nama teže kako bi drugome bilo lakše. Ponekad znači prvi pružiti ruku pomirenja. Ponekad priznati: „Pogriješio sam.“ Ponekad jednostavno ne odgovoriti na riječ koja nas je povrijedila.

Postoji još jedna važna granica: poniznost ne znači dopuštati zlostavljanje, ponižavanje ili nepravdu. Kršćanin može biti ponizan i istodobno jasno postaviti granicu, reći istinu i zaštititi svoje dostojanstvo. Razlika je u tome što to ne čini iz osvete i mržnje, nego iz istine i ljubavi.

Zato se danas možemo zapitati: moram li uvijek imati posljednju riječ? Moraju li drugi znati za svako dobro koje sam učinio? Mogu li oprostiti tuđu pogrešku? Mogu li poslušati kritiku bez ljutnje? Mogu li učiniti nešto dobro i ostati neprimijećen?

Upravo u tim malim trenucima raste veliko srce. Poniznost ne nastaje preko noći. Ona raste svaki put kada umjesto vlastitog ponosa izaberemo ljubav, umjesto osvete oproštenje, umjesto dokazivanja mir, a umjesto sebe stavimo Boga u središte.

Možda nas ljudi tada neće uvijek primijetiti. Ali Bog vidi i ono što nitko drugi ne vidi. A srce koje se pred Njim ponizuje postaje sve slobodnije za ljubav.