Kršćanska vjera ne poziva čovjeka da živi u strahu od zla, nego da se čvrsto osloni na Isusa Krista. Ipak, Crkva ozbiljno upozorava da se ne treba igrati s praksama poput gatanja, magije, zazivanja duhova i drugih oblika okultizma.
Ono što nekome u početku izgleda kao bezazlena znatiželja može čovjeka postupno udaljiti od Boga i otvoriti prostor strahu, duhovnoj zbunjenosti i velikim životnim poteškoćama.
O tome govori i svećenik i egzorcist otac Cliff Ermatinger, koji u svojim zapisima opisuje iskustva ljudi koji su se susreli s okultnim. Njegova svjedočanstva mogu zvučati uznemirujuće, no središnja poruka nije strah od tame, nego pouzdanje u Kristovu pobjedu.
Kada znatiželja prema okultnom postane ozbiljan duhovni problem
U svojoj knjizi otac Cliff Ermatinger iz Milwaukeea piše o okultnim pojavama iz perspektive svećenika i egzorcista. Uz duhovna i teološka razmišljanja donosi i osobna iskustva s ljudima koji su, prema njegovu svjedočenju, duboko zakoračili u svijet okultnog.
Među njima opisuje slučaj mlade majke koja je odrasla u Meksiku. Njezini su roditelji napustili Katoličku Crkvu dok je još bila tinejdžerica i priključili se pentekostalnoj zajednici, no ona ih nije željela slijediti.
Nakon završetka srednje škole posjetila je gataru koja je čitala karte. Iznenadila se kada joj je žena, kako je tvrdila, počela govoriti vrlo precizne pojedinosti iz njezina života.
To iskustvo toliko ju je privuklo da se nastavila vraćati čitanju karata, a poslije je zaključila da i sama posjeduje sposobnost njihova „čitanja“.
Kada se sa suprugom preselila u Sjedinjene Američke Države, otvorila je mali posao povezan s čitanjem karata kako bi dodatno zarađivala.
Prema svećenikovu opisu, nakon toga počeli su ozbiljni problemi. Najprije su se pojavljivale uznemirujuće noćne more i napadi tijekom noći. Žena je tvrdila da se budila s modricama, posjekotinama i ogrebotinama.
S vremenom su se neobična iskustva, prema njezinu svjedočanstvu, počela događati i tijekom dana. Situacija je postala toliko ozbiljna da je tijekom jedne epizode uzela nož i krenula prema suprugu i kćeri.
Svećenik navodi da je put prema oslobođenju bio dug te povezan s dubokim obraćenjem, povratkom sakramentalnom životu i obnovljenom pobožnošću prema Blaženoj Djevici Mariji.
Svećenik govori o kletvama, ali naglašava Kristovu pobjedu
Otac Ermatinger govori i o onome što opisuje kao kletve povezane s okultnim ritualima. Prema njegovim iskustvima, egzorcisti takve pojave ne smatraju nečim s čime bi se trebalo olako postupati.
U knjizi opisuje neobične događaje kojima je, kako tvrdi, svjedočio tijekom egzorcizama, uključujući pojavu neobičnih predmeta ili tekućina.
Navodi i slučajeve u kojima su se navodne kletve povezivale s hranom ili pićem. U jednom od opisanih slučajeva mlada žena navodno je upotrijebila kadulju u okultnom ritualu protiv svoga sedmogodišnjeg brata.
U drugom slučaju svećenik opisuje razgovor tijekom egzorcizma u kojem je pokušavao otkriti na koji je način, prema njegovu tumačenju, započela duhovna poteškoća jednog muškarca. Odgovor je povezivao događaj s pićem koje je muškarac dobio mnogo godina ranije.
Takva svjedočanstva treba čitati upravo kao iskustva i tumačenja svećenika egzorcista, a ne kao razlog da kršćanin počne živjeti u strahu i svaku životnu poteškoću pripisivati kletvi ili demonskom djelovanju.
Središte kršćanskog života nije strah od Sotone, nego Isus Krist.
Svećenik upravo tome daje posebno mjesto: Kristova pobjeda i čistoća Blažene Djevice Marije stoje nasuprot zlu. Kršćanin je pozvan živjeti aktivnu vjeru, molitvu i sakramentalni život.
U jednom slučaju Ermatinger opisuje muškarca čije je duhovne probleme povezivao s teškom ovisnošću o pornografiji. Tijekom egzorcizma duh se, prema njegovu svjedočanstvu, identificirao kao Spiritus Luxuriae – „duh požude“.
Svećenik opisuje kako je u jednom trenutku čovjekovo lice naglo promijenilo izraz te je izgovorio riječi povezane s Blaženom Djevicom Marijom, nakon čega je uslijedio dramatičan završetak te epizode. Prisutni su potom kleknuli i molili krunicu.
Bez obzira na dramatičnost ovakvih svjedočanstava, poruka za vjernika trebala bi ostati jasna: ne tražiti okultno, ne hraniti znatiželju prema magiji i gatanju te ne dopustiti da strah od zla postane veći od povjerenja u Boga.
Kršćanin svoju sigurnost ne treba tražiti u praznovjerju, amajlijama ili strahu od navodnih kletvi. Njegov je put Krist, molitva, sakramenti, ispovijed, Euharistija i život u Božjoj milosti.
Tama može biti stvarna, ali za kršćanina ona nikada nema posljednju riječ. Posljednja riječ pripada Kristu.
