Čovjek svakoga dana donosi desetke odluka. Razmišlja o poslu, obitelji, novcu, obvezama, zdravlju, budućnosti i svemu što mora napraviti. U toj užurbanosti lako se dogodi da za Boga ostane tek nekoliko minuta, kratka molitva kada nastupi problem ili nedjeljna misa koju ponekad doživimo kao još jednu obvezu. Međutim, prva Božja zapovijed dira upravo u središte takvog života.

Ona nas pita jednostavno, ali ozbiljno: Tko je zapravo prvi u tvome srcu? Nije dovoljno samo reći da vjerujemo u Boga. Vjera postaje stvarna kada Bogu dopuštamo da oblikuje naše odluke, odnose, planove i način na koji prolazimo kroz teškoće.

Staviti Boga na prvo mjesto ne znači pobjeći od svijeta niti zanemariti ljude koje volimo. Naprotiv, kada je On na pravom mjestu, učimo pravilnije voljeti sve ostalo. Tada obitelj ne postaje vlasništvo, novac ne postaje gospodar, uspjeh ne određuje našu vrijednost, a neuspjeh nema posljednju riječ. Srce koje zna kome pripada može ostati uspravno i onda kada se mnogo toga oko njega počne rušiti.

Što danas može zauzeti Božje mjesto u našem srcu?

Kada govorimo o prvoj Božjoj zapovijedi, možda zamišljamo da se ona odnosi samo na ljude koji otvoreno odbacuju Boga. Međutim, njezina poruka mnogo je bliža našoj svakodnevici.
Čovjek može govoriti da vjeruje u Boga, a istodobno živjeti kao da sve ovisi samo o njemu. Može se moliti, a ipak najveću sigurnost tražiti u novcu. Može odlaziti u crkvu, a toliko ovisiti o tuđem mišljenju da je spreman pogaziti vlastitu savjest samo kako bi bio prihvaćen.

Upravo tu nastaju suvremeni idoli.
Idol nije nužno kip pred kojim se čovjek klanja. Idol može postati sve ono čemu dajemo mjesto koje pripada samo Bogu. To može biti novac, karijera, društveni položaj, osoba, izgled, popularnost, uspjeh, potreba za kontrolom, pa čak i vlastiti planovi.

Dobre stvari mogu postati problem kada od njih očekujemo ono što nam one ne mogu dati.
Novac je potreban, ali ne može dati konačni mir. Ljudi su nam potrebni, ali nijedan čovjek ne može ispuniti svaku prazninu našega srca. Uspjeh može donijeti zadovoljstvo, ali ne može odgovoriti na pitanje zašto živimo. Materijalne stvari mogu olakšati život, ali ne mogu čovjeku dati smisao.
Zato prva zapovijed nije Božji pokušaj da nam nešto oduzme. Ona nas zapravo štiti od toga da svoje srce predamo nečemu što ga nikada neće moći potpuno ispuniti.

Kada Bog kaže da On treba biti prvi, poziva čovjeka da se vrati Izvoru.
To se posebno vidi kada nastupe teškoće. Dok sve ide prema našim planovima, lako je govoriti o povjerenju. Ali što se događa kada molitva ne bude uslišana onako kako smo očekivali? Kada se vrata zatvore? Kada izgubimo ono za što smo mislili da nam je nužno?

Upravo tada otkrivamo koliko je duboka naša vjera.
Vjerovati Bogu ne znači uvijek razumjeti Boga. Ponekad nećemo znati zašto je dopustio određeni događaj niti ćemo odmah vidjeti kamo nas vodi. Vjera tada postaje odluka da ostanemo uz Njega čak i kada nemamo sve odgovore.

Takvo povjerenje nije slabost. Potrebna je velika unutarnja snaga da čovjek pred nepoznatom budućnošću kaže: „Gospodine, ne razumijem, ali ne želim otići od Tebe.“
Prva zapovijed također nas upozorava da duhovnu sigurnost ne tražimo ondje gdje Boga nema. Kada se čovjek boji budućnosti, može postati privučen obećanjima brzih odgovora, predviđanja ili različitih oblika praznovjerja i okultnih praksi.

Kršćanin, međutim, nije pozvan pokušavati kontrolirati budućnost. Pozvan je budućnost povjeriti Bogu.
To ne znači živjeti neodgovorno. Trebamo planirati, raditi, donositi mudre odluke i koristiti razum koji nam je Bog dao.

Ali između odgovornog planiranja i želje da pod svaku cijenu saznamo ili kontroliramo ono što dolazi postoji velika razlika.
Vjera kaže: moja budućnost nije u rukama slučajnosti. Ona je u Božjim rukama.

Kako Boga stvarno staviti na prvo mjesto?

Možda se tada nameće pitanje: Kako to izgleda u običnom životu?
Ne mora početi velikim djelima. Često počinje vrlo malim odlukama.
Počni dan s Bogom prije nego što te preuzmu obveze. Ne mora to uvijek biti duga molitva. Ponekad je dovoljno iskreno reći: „Gospodine, ovaj dan pripada Tebi. Vodi moje misli, riječi i odluke.“

Čitaj Božju riječ ne samo da bi nešto pročitao, nego da bi dopustio Bogu da ti govori. Sudjeluj na svetoj misi ne samo iz navike, nego sa sviješću da dolaziš susresti Krista. Pristupaj sakramentima jer čovjeku nije potrebna samo vlastita snaga.

A onda dopusti vjeri da izađe iz crkve zajedno s tobom.
Boga staviti na prvo mjesto znači pitati se kako bi On želio da postupimo kada nas netko povrijedi. Znači odbiti nepoštenje čak i kada bismo od njega mogli imati korist. Znači pronaći vrijeme za čovjeka kojemu je teško. Znači oprostiti kada bi bilo lakše uzvratiti.

Znači ostati vjeran istini čak i kada nas ona nešto košta.
Tu se vidi je li Bog samo dio našega života ili njegovo središte.
Postoji još nešto važno. Staviti Boga na prvo mjesto ne znači manje voljeti svoju obitelj, prijatelje ili ljude koji su nam važni. Upravo suprotno.

Kada od druge osobe ne očekujemo da bude naš „bog“, možemo je voljeti slobodnije. Ne tražimo od nje da ispuni svaku našu potrebu niti da uvijek postupa prema našim očekivanjima. Učimo prihvaćati, praštati i služiti.

Bog ne oduzima ljubav prema ljudima. On je pročišćava.
Zato je korisno povremeno pogledati vlastiti život i iskreno se zapitati: Čemu dajem najbolje vrijeme? Što najviše zaokuplja moje misli? Bez čega mislim da ne mogu biti sretan? Čega se najviše bojim izgubiti? Kome se prvo okrećem kada nastane problem?

Odgovori mogu otkriti mnogo o tome što se nalazi na prvom mjestu našega srca.
Nitko od nas ne živi prvu zapovijed savršeno. Srce lako odluta. Ponekad se toliko vežemo uz svoje planove da zaboravimo pitati Boga kamo nas On želi voditi. Ponekad nas brige toliko obuzmu da zaboravimo da nismo sami.

Ali Bog nas uvijek poziva natrag.
Ne govori nam: „Vrati se kada postaneš savršen.“ Govori nam da Mu se vratimo upravo takvi kakvi jesmo, sa svojim slabostima, strahovima i nesigurnostima.
Možda danas ne možemo riješiti sve probleme koji nas čekaju. Možda ne možemo promijeniti okolnosti koje nas opterećuju. Ali možemo napraviti jednu važnu odluku: ponovno dati Bogu prvo mjesto.

Kada je Bog prvi, problemi ne nestaju čudesno preko noći. I dalje postoje teški dani, razočaranja, pitanja i križevi. Razlika je u tome što ih više ne nosimo sami.

Tada uspjeh nije naš bog, neuspjeh nije naš kraj, mišljenje drugih nije mjera naše vrijednosti, a strah nema posljednju riječ.
Naše srce ima oslonac koji je veći od svega što se može promijeniti.
Zato prva Božja zapovijed nije samo zabrana. Ona je poziv na slobodu. Bog nas poziva da ne robujemo stvarima, ljudima, strahovima ni vlastitim ambicijama, nego da svoje srce usmjerimo prema Onome koji nas je prvi ljubio.

I možda danas trebamo samo jednu kratku molitvu: „Bože, pokaži mi što je zauzelo Tvoje mjesto u mom srcu. Pomozi mi ponovno staviti Tebe na prvo mjesto.“
Jer kada se Bog vrati u središte, mnogo toga što je bilo razbacano polako ponovno pronalazi svoje pravo mjesto.