Isus u današnjem Evanđelju uči nas da se pametan čovjek, mudrac, nikada neće uzvisivati, jer je prirodna posljedica uzvisivanja sebe poniženje, sram, sramota.
Mudar čovjek je ponizan, tako da ga prijatelji uzvisuju i konačno ga i sam Bog uzvisuje, kao što je uzvisio tisuće poniznih i jednostavnih svetaca, koji su služili ne samo Bogu, već i svojim bližnjima, iz ljubavi prema Bogu.
Sjetimo se samo blažene Djevice Marije, ponizne službenice Gospodnje; Mojsija, za kojeg Sveto pismo kaže da je bio najponizniji čovjek na svijetu; svetog Franje, koji je više od ikoga drugoga nalikovao Isusu Kristu u siromaštvu, poniznosti i u vjernom služenju nebeskom Ocu.
Svete Majke Terezije, koja je cijeli svoj život posvetila služenju Kristu koji pati u siromasima i bolesnima, kao i tisućâ i tisućâ drugih, pišeSvjetlo riječi.
Isus nas potom uči da se čast, veličina i sreća ne mogu kupiti bogatstvom niti se mogu steći darovima.
Stoga, tko god želi steći čast i uzvišenje družeći se s bogatima i velikašima ovoga svijeta, ostaje razočaran, jer ostaje bez Božje nagrade.
Ali onaj tko bilo kojem čovjeku iskazuje poštovanje i čast zato što je čovjek, a ne zato što je bogat, moćan, utjecajan ili poštovan od ljudi – on zaslužuje nagradu od Boga, koji voli čovjeka, a ne njezino bogatstvo.
Zato nas Krist uči da na gozbu pozovemo siromašne, potrebite, hrome, bolesne, slijepe, marginalizirane, isključene iz ljudskog društva – jednom riječju: one koji nam ne mogu uzvratiti milo za drago.
Na taj ćemo način zaslužiti nagradu od Boga, jer smo na taj način dali Bogu prvo mjesto u svojim životima i služili smo Mu u ljudima u potrebi.
Nismo se uzvisili, nego smo se ponizili pred Bogom i pred drugim ljudima, Božjom djecom. Zbog toga će nas Bog nagraditi.
Inače, ako poštujemo samo one koji nam mogu uzvratiti čast i nagraditi nas, ne zaslužujemo nikakvu nagradu od Boga, koji nas želi nagraditi i usrećiti, ali traži da ga poštujemo kao našeg Gospodina i služimo mu služeći njegovoj djeci u potrebi.
đu najvećim nevoljnicima našeg vremena danas su stari roditelji, koji su zanemareni.
Cijela obitelj se razišla, a roditelji su ostali sami kod kuće! A Bog nas kori u Starom zavjetu, kako smo čuli u prvom čitanju: „Što si veći, to se više ponizi, da nađeš milost u Gospodina!”
Previše je prokletstva u našem vremenu i među nama, jer se ne uzimaju u obzir potrebe starijih i usamljenih roditelja, a uzima se u obzir samo osobni interes.
Iskren i dobar čovjek treba biti ponizan i priskočiti u pomoć svom starom roditelju, poštovati ga i podržavati čak i kad je on malo potežak, loše naravi i dosadan. Treba ga podnositi i kad je to teško – i Bog će takva nagraditi.
Jer, poštujući starije ljude, posebno naše roditelje, bake i djedove – mi štujemo Boga, koji nam je po njima dao život. I Bog će nas za to nagraditi obilno, štoviše stostruko!
Dao nam Bog da znadnemo ostati maleni pred Njim i služiti Mu u svojoj braći i sestrama u nevolji i potrebi – da i nas On zaštiti i pomogne nam u našim potrebama, te nas konačno uzvisi u sreći svoga Kraljevstva, gdje On živi i kraljuje u sve vijeke vjekova! Amen.
