Smrt Mate Miše Kovača, jednog od najpoznatijih hrvatskih pjevača, ujedinila je tisuće ljudi u tuzi i zahvalnosti za pjesme koje su obilježile generacije. Ipak, njegov posljednji ispraćaj otvorio je i jedno ozbiljno pitanje: gdje završava iskazivanje ljubavi prema pokojniku, a gdje počinje pretjerivanje koje može zasjeniti dostojanstvo smrti?
Na splitskom Poljudu 3. studenoga okupilo se više od 30.000 ljudi. Pjevale su se Mišine pjesme, a vozilo s njegovim lijesom prošlo je stadionom.
Za mnoge je to bio dirljiv trenutak, dok su drugi smatrali da bi oproštaj bez takve povorke bio primjereniji.
Mišo je za života prošao kroz veliku osobnu tragediju, gubitak sina Edija.
Njegovo posljednje počivalište predviđeno je upravo uz sina na zagrebačkom Mirogoju, gdje je obitelj poželjela miran pogreb u najužem krugu najbližih.
Dostojanstvo pokojnika važnije je od veličine oproštaja
Kršćanska vjera uči nas da smrt nije samo završetak zemaljskog života, nego trenutak u kojem čovjeka s nadom predajemo Božjem milosrđu. Zato posljednji ispraćaj nije tek javni događaj, nego čin ljubavi, zahvalnosti i molitve.
Veliki broj okupljenih može biti iskren izraz poštovanja. Pjesma također može nositi duboku emociju, osobito kada je riječ o čovjeku čiji je glas obilježio živote tolikih ljudi. Međutim, ni najveći stadion ni najglasniji pljesak ne mogu zamijeniti dostojanstvo, mir i molitvu za pokojnika.
Posebno je važno poštovati obitelj koja u tim trenucima proživljava najveću bol. Javna popularnost ne oduzima pokojniku pravo na dostojanstven oproštaj niti njegovim najbližima pravo na privatnost.
Čovjekova vrijednost ne mjeri se brojem ljudi koji ga ispraćaju, nego ljubavlju koju je ostavio iza sebe.
Umjesto velikog spektakla, sjetimo se molitve za pokojnika
U vremenu kada se gotovo svaki veliki događaj pretvara u javni prizor, lako možemo zaboraviti duhovnu dimenziju smrti.
Katolička Crkva posebno nas potiče da za pokojne molimo, prikazujemo svetu misu i preporučujemo ih Božjem milosrđu.
To ne znači da je pjesma na oproštaju nešto pogrešno. Na Poljudu je održana i zajednička molitva. Ipak, važno je da vanjski izrazi tuge ne potisnu ono najvažnije: poštovanje prema pokojniku i suosjećanje s njegovom obitelji.
Kada bismo barem dio zajedništva koje pokazujemo na velikim javnim okupljanjima unosili i u molitvu, pomaganje potrebitima i svakodnevna djela ljubavi, naše bi poštovanje prema ljudima dobilo još dublji smisao.
Mišine pjesme nastavit će živjeti u sjećanjima njegovih slušatelja. Njegova obitelj nastavit će čuvati osobne uspomene koje javnost nikada neće moći potpuno razumjeti.
A nama ostaje jednostavna kršćanska poruka: pokojniku je potrebna naša molitva, obitelji suosjećanje, a svima nama podsjetnik da je svaki ljudski život dragocjen pred Bogom.
Neka Mate Mišo Kovač počiva u miru Božjem.
