Zamislite da morate skrivati Bibliju, paziti s kim razgovarate o Isusu i strahovati da će vas netko prijaviti zbog zajedničke molitve.
Za mnoge kršćane takve okolnosti nisu samo priča iz prošlosti, nego stvarnost koju proživljavaju i danas. U Iranu, zemlji s ozbiljnim ograničenjima vjerskih sloboda, postoje ljudi koji su odlučili slijediti Isusa Krista iako znaju da bi zbog toga mogli izgubiti sigurnost, posao ili slobodu.
Njihova svjedočanstva otvaraju važno pitanje: što čovjek pronađe u Kristu kada je spreman toliko toga žrtvovati zbog svoje vjere?
Odgovor se ne nalazi samo u brojkama o obraćenjima, nego u osobnim iskustvima ljudi koji govore da im je susret s Evanđeljem promijenio život. Njihove priče podsjećaju nas koliko je dragocjena sloboda vjerovanja koju često uzimamo zdravo za gotovo.
Vjera koja raste i ondje gdje je najteže biti kršćanin
Prema procjenama međunarodne organizacije Open Doors za 2026. godinu, u Iranu živi približno 800.000 kršćana. Među njima su pripadnici povijesnih kršćanskih zajednica, ali i osobe koje su kršćanstvo prihvatile tijekom života.
Točan broj obraćenika nije poznat, no izvješća organizacija koje prate vjerske slobode potvrđuju ozbiljne teškoće s kojima se suočavaju pojedini kršćani, osobito obraćenici iz islama.
Prema podacima organizacije Article18, tijekom 2025. godine dokumentirana su najmanje 254 uhićenja kršćana povezana s njihovom vjerom ili vjerskim aktivnostima.
Iza takvih podataka nalaze se stvarni ljudi, njihove obitelji i zajednice. Neki vjernici okupljaju se u privatnim domovima, gdje zajedno mole, čitaju Sveto pismo i pronalaze ohrabrenje u zajedništvu.
Njihova ustrajnost podsjeća na prve kršćane koji su, unatoč protivljenjima, nastavili svjedočiti uskrsloga Krista.
Što nas obraćenja u Iranu uče o vlastitoj vjeri?
Među svjedočanstvima koja su objavile kršćanske organizacije nalazi se i priča Mojtabe Hosseinija, iranskog obraćenika koji je zbog sudjelovanja u kućnoj kršćanskoj zajednici proveo više godina u zatvoru.
Njegovo iskustvo pokazuje da vjera za neke ljude nije samo tradicija koju su naslijedili, nego osobna odluka koja može promijeniti čitav život.
Dok razmišljamo o njihovoj hrabrosti, trebamo se zapitati koliko mi cijenimo mogućnost slobodnog odlaska na svetu misu, molitve i čitanja Biblije.
Isus nije obećao svojim učenicima život bez protivljenja, ali ih je pozvao da ostanu postojani u ljubavi i istini.
U Ivanovu evanđelju čitamo: „Svjetlo svijetli u tami i tama ga ne obuze” (Iv 1,5).
Te riječi danas posebno snažno odjekuju među vjernicima koji zbog Krista prolaze kroz kušnje.
Kršćani u Iranu podsjećaju nas da se snaga vjere ne mjeri samo onim što govorimo o Bogu, nego i načinom na koji živimo njegovu riječ.
Zato ih ne zaboravimo u svojim molitvama. Molimo za njihovu sigurnost, slobodu i mir, ali i za vlastito srce, kako bismo dar vjere svakoga dana živjeli zahvalnije, hrabrije i iskrenije.
