Jeste li bezuspješno težili za pravednošću? Jeste li rekli: “Ovo je posljednji put da ću počiniti ovaj grijeh,” samo da biste ga počinili sljedeći dan? Jeste li se molili: “Gospodine, što god je potrebno, probudit ću revnost u svom srcu,” samo da biste se ohladili i upali u svoje stare navike?
Možda ste se u nekom trenutku zapitali: “Zašto mi Bog nije pomogao? Imam takvu strast da budem pravedan, ali s vremena na vrijeme ne uspijevam.” Gdje je Bog kada je u pitanju naše posvećenje? Gdje je njegova pomoć kada je u pitanju vođenje svetog života?
“Imaju revnosti za Boga, ali ne po spoznaji” (Rimljanima 10:2, ESV). Pavao je govorio da je Izrael bio u krivu u svom pogledu na Božju pravednost. Mislili su da samo trebaju znati što učiniti, ali Pavao kaže da je postizanje pravednosti ono o čemu znamo.
Poput Izraela, imamo pristup Božjoj sveprevladavajućoj pravednosti vjerom u Krista; ali mi možemo odbiti taj pristup jednako lako kao što su oni učinili oslanjajući se na naše djelovanje umjesto na vjeru u Isusovo djelovanje u nama.
Bog neće blagosloviti napor da se uspostavi vlastita pravednost. On blagoslivlja samo djelo Isusa Krista. Mi smo posvećeni, a naš sveti hod održava samo vjera u Krista, koji je prolio krv za nas.
Pavao kaže da je Izrael odbio “pokoriti se Božjoj pravednosti”. Koliko često sebi kažemo: “Mogu živjeti pravedno”, ali onda ne vjerujemo Isusovim odredbama za pravednost? Evo četiri pokazatelja da smo revni za vlastitu pravednost umjesto za Božju:
Ljutimo se kad ne uspijemo. Mislimo: “Očekujem bolje od sebe.”
Ponosni smo kada uspijemo. Kažemo sebi: “Duhovniji sam nego prije.”
Sudimo tuđe neuspjehe. Mislimo: “Hvala Bogu, nisam poput njega ili nje.”
Postajemo ljubomorni na uspjeh drugih. Mislimo: “Zašto moja potraga za pravednošću ne funkcionira kao njihova?”
Kad ne uspijemo, pojačavamo svoje napore. Problem je u tome što mi nismo prvo utvrdili svoju pravednost. Bog je. Vraćanje ispravnog položaja s njim ne događa se zbog bilo čega što radimo. To se događa vjerom u njega. To zahtijeva pokajničko srce i slomljenost. Ponizno priznanje da nas samo njegova moć vraća na ispravan položaj.
