Nakon stanke nastava se Hod za život, Rijeka i Šibenik u subotu, 5. rujna, ponovno su postali mjesta javnog okupljanja građana koji žele naglasiti vrijednost ljudskog života i potrebu veće potpore majkama, djeci i obiteljima.
Ovogodišnji Hod za život održan je pod geslom „Prvi korak je zakon!“, a organizatori i sudionici pozvali su na snažniju zakonsku zaštitu života. Ipak, iza transparenata i javnih poruka posebno su se izdvojile osobne životne priče. Govorilo se o posvojenju, roditeljstvu, teškim prenatalnim dijagnozama, strahu, prihvaćanju i odlukama koje su duboko promijenile pojedine obitelji.
Posvojenje koje je obitelji donijelo novu radost
Na riječkom okupljanju svoje iskustvo podijelila je Maja Roksandić, majka dvoje posvojene djece. Govorila je o putu koji je sa suprugom prošla kroz udomiteljstvo i posvojenje. Taj put nije bio jednostavan. Ipak, iskustvo roditeljstva njihovoj je obitelji, kako je posvjedočila, donijelo veliku radost i novi smisao.
Njezina priča bila je i ohrabrenje ljudima koji razmišljaju o udomiteljstvu ili posvojenju, ali se možda boje napraviti prvi korak. Okupljenima su se obratili i riječki koordinatori Ante Bekavac i Ivan Anđelić.
Naglasili su da se Hodom žele zauzeti za zakonsku zaštitu nerođenoga života te veću potporu majkama i obiteljima koje se nalaze u teškim okolnostima.
U Šibeniku posebno emotivna svjedočanstva roditelja
Snažne životne priče čule su se i u Šibeniku. Među njima je bilo svjedočanstvo Božane Tokalić o trudnoći obilježenoj vrlo teškom prenatalnom dijagnozom njezina djeteta. Njezin sin Loreto nakon rođenja živio je samo nekoliko minuta. Iako je njihovo iskustvo bilo obilježeno velikom boli, roditelji su govorili o dubokom tragu koji je njihov sin ostavio u njihovu životu.
Svoje iskustvo podijelila je i obitelj Cvitan. Kada su saznali da će se njihov sin Martin Jona roditi s poteškoćama, suočili su se sa strahom, pitanjima i neizvjesnošću. Njihova priča pokazala je koliko roditeljstvo može biti ispunjeno izazovima, ali i koliko ljubav može promijeniti pogled na ono čega smo se u početku bojali.
Poruke s okupljanja zato nisu bile usmjerene samo prema zakonima. Govorilo se i o potrebi da majka koja se nalazi u teškoj životnoj situaciji ne ostane sama. Potpora obitelji, zajednice i društva posebno je važna kada se roditelji suoče sa strahom, neizvjesnošću ili teškom dijagnozom djeteta.
Za vjernika je svaki ljudski život poziv na ljubav, odgovornost i blizinu. Nije dovoljno govoriti da život treba prihvatiti. Potrebno je biti uz čovjeka kojemu je teško, pomoći obitelji koja nosi veliki teret i pružiti ruku majci koja ne zna kako dalje.
Upravo takva konkretna ljubav daje najveću snagu riječima koje izgovaramo. Hodovi u Rijeci i Šibeniku završili su, ali pitanje koje ostavljaju ne završava odlaskom posljednjih sudionika: koliko smo kao pojedinci i zajednica spremni biti blizu čovjeku onda kada mu je pomoć najpotrebnija?
