Može li katolik pristupiti svetoj pričesti ako je svjestan da se nalazi u smrtnom grijehu? Katolički nauk na ovo pitanje daje vrlo ozbiljan odgovor, upozoravajući na svetogrđe i duhovnu opasnost.
Ipak, kanonsko pravo u jednoj rijetkoj i izvanrednoj situaciji ostavlja mogućnost iznimke. Gdje Crkva stavlja granicu, a gdje „zarez, a ne točku“ i koji su strogi uvjeti za takav čin?
Laki grijeh ne zatvara vrata Euharistiji
Crkva stoljećima podsjeća da sveta pričest nije nagrada za savršene, nego duhovni lijek za slabe. Sudjelovanje u Euharistiji, ako je popraćeno iskrenom pobožnošću, pomaže vjerniku rasti u ljubavi i briše lake grijehe.
Zato laki grijesi sami po sebi ne sprječavaju primanje svete pričesti. Oni ne prekidaju zajedništvo s Bogom, iako traže obraćenje srca i rast u svetosti.
Situacija se, međutim, bitno mijenja kada je riječ o smrtnom grijehu — svjesnom i namjernom kršenju Božjeg zakona u teškoj stvari.
Smrtni grijeh i upozorenje svetoga Pavla
Primanje svete pričesti u stanju smrtnoga grijeha Crkva smatra svetogrđem, odnosno novim teškim grijehom. O tome jasno govori i Sveto pismo.
Sveti Pavao upozorava vjernike u Prvoj poslanici Korinćanima:
„Tko jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, kriv je za Tijelo i Krv Gospodnju… Jer tko jede i pije ne razlikujući Tijelo Gospodnje, sebi jede i pije osudu“ (1 Kor 11,27.29).
Zbog toga Crkva uči da Euharistija primljena u stanju teškoga grijeha ne donosi ozdravljenje, nego postaje teret savjesti i udaljavanje od Boga.
Što točno propisuje kanonsko pravo?
Zakonik kanonskoga prava u kanonu 916 donosi jasno pravilo:
„Tko je svjestan teškoga grijeha, ne smije slaviti misu niti primati svetu pričest bez prethodne sakramentalne ispovijedi.“ No rečenica se ne završava točkom. Nakon zareza slijedi iznimka:
„Osim ako postoji ozbiljan razlog i nema mogućnosti ispovijedi; u tom slučaju treba se sjetiti obveze da se učini čin savršenoga kajanja, uz odluku da se ispovijedi što je prije moguće.“
Upravo taj dodatak pokazuje da Crkva u ovom pitanju stavlja „zarez, a ne točku“.
Ozbiljan razlog i nemogućnost ispovijedi
Crkva priznaje da se vjernik može naći u krajnje izvanrednoj situaciji: postoji snažna duhovna potreba za Euharistijom, ali objektivno nema mogućnosti ispovijedi nema dostupnog svećenika, ispovijedaonice su zatvorene ili je ispovijed onemogućena iz razloga koji nisu u vlasti vjernika.
Razlog, međutim, ne smije biti površan. Sram pred drugima, društveni pritisak ili puka navika ne predstavljaju opravdanje. Potrebna je ozbiljna briga za spasenje duše.
Čin savršenoga kajanja ključni uvjet
U takvoj iznimnoj situaciji vjernik mora prije pričesti učiniti čin savršenoga kajanja. To nije samo osjećaj krivnje, nego svjestan čin volje:
– priznanje počinjenoga grijeha
– iskreno odbacivanje zla
– kajanje iz ljubavi prema Bogu, a ne samo iz straha
– čvrsta odluka da se pri prvoj prilici ispovijedi
Bez ove odluke, iznimka iz kanonskoga prava ne vrijedi.
Iznimka nije za svakoga
Crkveno pravo jasno navodi i situacije u kojima se ova iznimka ne može primijeniti, primjerice na:
– osobe pod izrečenom ekskomunikacijom ili interdiktom
– one koji ustrajno žive u očitom i javnom teškom grijehu
– one koji nemaju iskrenu nakanu promijeniti život
Zato Crkva u ovom osjetljivom pitanju ne relativizira grijeh, nego štiti najviši zakon spasenje duše: Salus animarum suprema lex.
