Posljednji sud jedna je od najtajanstvenijih, ali i najozbiljnijih istina kršćanske vjere. Iako znamo da će se dogoditi na kraju vremena, u neodređenoj budućnosti, uz Kristov drugi dolazak, pitanje koje se iznova nameće glasi: po čemu će nam se suditi?
Hoće li presuditi naše znanje, pobožnost, molitve, službe u Crkvi ili nešto mnogo jednostavnije, ali i zahtjevnije? Odgovor nije skriven. Isus ga izgovara jasno, izravno i bez uljepšavanja.
Što Crkva uči o Posljednjem sudu
Katekizam Katoličke Crkve nas poučava:
„U prisutnosti Krista, koji je sama Istina, bit će otkrivena istina o odnosu svakog čovjeka s Bogom. Posljednji sud otkrit će čak i do krajnjih posljedica dobra koja je svaki čovjek učinio ili propustio učiniti tijekom svog zemaljskog života…” (KKC 1039)
Za one koji su već umrli, osobni sud već je donio presudu. Posljednji sud neće je promijeniti, nego će je potvrditi pred svima kao konačni pečat njihove vječne sudbine.
Za one koji dožive sudnji dan, to će biti odlučujući trenutak njihove vječnosti. No ključno pitanje ostaje: što će biti mjerilo tog suda?
Isus jasno otkriva kriterij suda
Suprotno onome što bismo možda očekivali, Isus ne govori o broju molitava, propovijedi, pročitanih teoloških knjiga ili satima provedenima u crkvi. Sve to ima smisla samo ako vodi ljubavi.
U Evanđelju po Mateju Isus daje snažnu i potresnu sliku Posljednjeg suda (usp. Mt 25,31–46). Sin Čovječji dolazi u slavi, okuplja sve narode i razlučuje ljude poput pastira koji razlučuje ovce od jaraca.
Razlika nije u riječima, nego u djelima.
„Najmanji“ mjerilo vječnosti
Isus blaženima naziva one koji su nahranili gladne, napojili žedne, primili strance, odjenuli gole, posjetili bolesne i zatvorenike. A prokletima one koji to nisu učinili.
Popis „najmanjih“ nije zatvoren. Grčka riječ ἐλάχιστος (elachistos) ne označava samo nekoga malenog, nego slabog, bespomoćnog, prezrenog, onoga koji treba pomoć.
Upravo se s takvima Isus najviše poistovjećuje. Način na koji se odnosimo prema njima odnosimo se prema samome Kristu.
Ovo je u isto vrijeme dirljivo i potresno. Jer pokazuje da naša vjera, ako ne rađa djelima ljubavi, postaje prazna.
Ljubav kao konačni sud
Molitva, pobožnost, znanje i crkvene službe nisu cilj sami sebi. One su sredstvo koje nas treba učiniti sposobnima voljeti konkretno i učinkovito.
Ako se to ne dogodi, gube svoj smisao. Zato riječi svetog Ivana od Križa ostaju snažna i neumoljiva istina:„Na kraju života bit ćemo suđeni po ljubavi.“
Ne po onome što smo znali nego po onome što smo učinili za druge.
