Svećenika mnogi susreću u crkvi, za oltarom, u ispovjedaonici ili župnom uredu. No p. Ivan Stjepan Horvat, misionar Krvi Kristove, susretao je ljude i ondje gdje ga možda najmanje očekuju

u automobilu, tijekom zajedničkih vožnji preko BlaBlaCara. Procjenjuje da je na taj način upoznao oko tisuću ljudi, a neke od tih vožnji pretvorile su se u iskrene razgovore o vjeri, Crkvi, vjenčanju, životnim odlukama i odnosu prema Bogu.

Njegovo iskustvo podsjeća na nešto vrlo jednostavno, ali važno: evangelizacija ne počinje uvijek velikom propovijedi. Ponekad počinje slušanjem čovjeka koji sjedi pokraj nas.

Upravo je o približavanju ljudima koji možda više ne dolaze u crkvu p. Horvat govorio u Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu.

Kad obična vožnja postane prilika za razgovor o vjeri

Jedan susret posebno mu je ostao u sjećanju. Tijekom vožnje dvije djevojke razgovarale su o troškovima vjenčanja  od cipela i vjenčanice do večere i drugih izdataka. U razgovoru se pojavila i primjedba o iznosu koji se daje svećeniku. Djevojke u tom trenutku nisu znale da je čovjek koji ih vozi upravo svećenik.

Kada su to doznale, razgovor je dobio sasvim novu dimenziju. P. Horvat nije reagirao osudom, nego pitanjem. Potaknuo ih je da razmisle zašto im određeni troškovi svadbe nisu problem, dok se ono povezano s crkvenim vjenčanjem promatra drukčije.

Takvi susreti pokazuju koliko se važnih pitanja može otvoriti kada se ljudima pristupi bez napada i osuđivanja. Čovjek se možda neće otvoriti kada osjeti da mu netko drži lekciju, ali može početi razmišljati kada vidi da ga netko sluša i ozbiljno shvaća.

P. Horvat upravo u tome vidi važan dio misionarskog poziva. Ako ljudi nisu u crkvi, potrebno je razmišljati kako doći do njih ondje gdje se nalaze – u svakodnevnom životu, među njihovim pitanjima, problemima i traženjima.

Društvene mreže također mogu biti jedan od tih prostora. I sam je preko njih svojedobno došao u kontakt s Družbom misionara Krvi Kristove, u vrijeme kada još nije razmišljao o svećeništvu.

Istodobno upozorava da ono što vidimo na internetu predstavlja samo malen dio života jednog svećenika. Objavljena propovijed ili video mogu privući mnogo pozornosti, ali iza njih ostaju sati osobne molitve, susreti s bolesnicima, rad u župnom uredu, administracija, pripreme za sakramente i brojni razgovori koji nikada neće biti objavljeni.

Umjesto samo pitanja „Tko je kriv?“, pitajmo „Kako mogu pomoći?“

Posebno snažna poruka p. Horvata odnosi se na naš odnos prema problemima drugih ljudi. Kada se dogodi nešto teško, lako je dugo raspravljati o tome tko je pogriješio, tko je odgovoran i tko je trebao učiniti više.

No postoji i drugo pitanje: Što ja sada mogu učiniti?

Kao primjer naveo je jednostavnu gestu svećenika koji je vidio ljude zaglavljene u dugom čekanju na granici s Crnom Gorom. Umjesto da samo promatra njihovu situaciju, uzeo je ono što je imao – hranu i vodu – te zajedno s mladima krenuo među ljude.

Nije to bila velika akcija. Nije zahtijevala pozornicu, kamere ni velike riječi. Netko je bio gladan i žedan, a drugi čovjek odlučio je pomoći.

Upravo takve male geste mogu postati vrlo konkretno Evanđelje.

Kršćanska vjera ne završava riječima koje izgovorimo u crkvi. Ona postaje vidljiva kada primijetimo čovjeka pokraj sebe. Možda mu ne možemo riješiti cijeli problem, ali možemo učiniti ono što je u našoj moći.

P. Horvat je u Karlovcu govorio i o svetom Jeronimu te njegovu dubokom odnosu prema Svetom pismu. Jeronim nije samo proučavao i prevodio Božju riječ. Dopustio je da ta Riječ mijenja njegov vlastiti život.

To je poziv i svakome od nas.

Nije dovoljno znati što piše u Evanđelju ako ono ne mijenja način na koji gledamo čovjeka pokraj sebe. Božja riječ treba prijeći iz pročitanih redaka u naše odluke, odnose i postupke.

Možda se prilika za svjedočenje vjere neće pojaviti tamo gdje je očekujemo. Možda će doći tijekom vožnje automobilom, razgovora na poslu, čekanja u redu ili susreta s nepoznatim čovjekom.

Ne moramo uvijek imati savršene odgovore. Ponekad je dovoljno zastati i upitati se: Bože, što danas mogu učiniti za čovjeka kojega si stavio na moj put?

Upravo tada običan susret može postati mjesto na kojem se Evanđelje počinje živjeti.