Iako je svaka obitelj drugačija, svi mogu imati koristi u funkcionalnom, višegeneracijskom domu sve dok postoje smjernice.
Kao i većina očeva, volim zbijati otrcane šale sa svojim tinejdžerima o tome kako se, čim napune 18 godina, iseljavaju (kćeri koja trenutno odbija položiti vozački ispit obećano je da ću joj nazvati Uber). Gunđaju na moj ustajali humor za koji svi dobro znamo da nije smiješan, a pritom znaju da smo njihova majka i ja sretni ako odluče ostati neko vrijeme s nama.
Naše najstarije ima samo 17 godina, tako da je ovo još samo teorija. Trenutačno razmišlja o svojim mogućnostima i čini se da je otvorena za bilo koji put kojim je život odvede. Tko zna, možda će sva moja djeca otići na fakultete izvan države i izgraditi život negdje drugdje, a pitanje života kod kuće nikada se neće postaviti. Ili će možda biti poput Izgubljenog sina, misleći da su poprilično slobodni od mene i šala svog dosadnog tate samo da bi se nekoliko godina kasnije vratili kući kako bi se družili i harali hladnjakom. Možda ću imati dijete ili dvoje poput starijeg brata Izgubljenog sina, koji se drži bliže kući i pomaže svom dragom starom tati (nadam se s malo manje prigovaranja).
Sebično, volio bih kad bi svi ostali još neko vrijeme kod kuće. Mislim da je zabavno družiti se s njima. Međutim, u jednom trenutku život mora krenuti dalje i svako dijete mora razviti određenu razinu neovisnosti i sreće. Moraju krenuti na vlastita herojska putovanja. Ne bi bilo od pomoći zauvijek ostati djetinjast. Svako godišnje doba ima vrijeme i mjesto, vrijeme kada se bude kod kuće i vrijeme kada se riskira i krene u nepoznato.
Moja jedina želja je da sva djeca nađu svoje mjesto u ovom svijetu, u svom vremenu, i izgrade svoje sretne domove. Jedina stvar za koju mi je važno da je budu svjesni jest da si mogu uzeti vremena u napuštanju obiteljskog doma, ali i da je obiteljski dom uvijek tu za njih ako im zatreba, donosi Aleteia.