Pitanje o štovanju svetaca jedno je od onih koje katolici vrlo često čuju. Zašto se moliti za zagovor svetaca ako imamo Isusa? Zašto Crkva časti Blaženu Djevicu Mariju, relikvije i slike svetaca? Znači li zazivati sveca umanjivati Kristovu ulogu ili je riječ o nečemu sasvim drugom?

Iza tih pitanja krije se važna tema katoličke vjere koju nije dovoljno svesti na nekoliko brzih odgovora. Katolička vjera jasno stavlja Krista u središte:

On je Spasitelj i jedini posrednik između Boga i ljudi. Upravo iz zajedništva s Kristom proizlazi i razumijevanje zajedništva svetih  Crkve koja nije ograničena samo na one koji danas žive na zemlji.

O toj je temi govorio don Damir Stojić, bivši studentski kapelan koji je tijekom svojega rada s mladima odgovarao na brojna pitanja o vjeri. Među njima našlo se i vrlo izravno pitanje o svecima, Mariji, čistilištu, relikvijama i zagovoru.

Pitanje koje postavljaju i mnogi katolici

Na osnovu čega tvrdite da sveci mole za nas i zagovaraju nas u nebu? Gdje možemo pročitati da sv. Toma Akvinski ima vezu za studente kod Boga? Što mislite pod izjavom da su naši mrtvi ustvari živi i da nas oni zagovaraju? Zašto tvrdite da su oni u čistilištu „trpeća Crkva“? Zašto tvrdite da je Marija moćna? Po čemu tvrdite da je Gospa najbolja jer ona najbolje zna kako za nešto moliti? Gdje ste pročitali u Bibliji da nam Bog daje svece? Zašto bi trebali štovati kipove, slike i ostatke odjeće? Zašto bi trebali izabrati osobnog sveca zaštitnika? Zar nam Isus nije dovoljan?

Don Damir Stojić: Krist ostaje u središtu

Don Damir Stojić u odgovoru naglašava temelj od kojega treba krenuti: Katolička Crkva vjeruje da je Krist jedini posrednik između Boga i ljudi. Molitva za zagovor svetaca tu istinu ne poništava niti zamjenjuje Krista. Kao što kršćanin može zamoliti drugoga čovjeka da moli za njega, tako Crkva razumije i zagovor onih koji su sjedinjeni s Bogom u nebu.

Stojić pritom upućuje na svetoga Pavla, koji je druge vjernike pozivao da mole za njega, ali je i sam molio za druge. Time pokazuje da molitveno posredovanje među članovima Crkve nije suprotstavljeno Kristu, nego se ostvaruje upravo po Kristu.

U objašnjenju posebno razlikuje štovanje svetaca od klanjanja Bogu. Kršćani svecima ne daju mjesto koje pripada Bogu. Sveci se časte kao ljudi u čijim se životima na poseban način očitovala Božja milost. Njihovi životi trebaju vjerniku pokazati kako se Krist može nasljedovati u konkretnom životu.

Don Stojić podsjeća i na riječi svetoga Pavla: „Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov“ (1 Kor 11,1). Upravo je tu važna razlika: kršćanin se ne zaustavlja na svecu, nego u njegovu životu prepoznaje djelovanje Krista.

Govoreći o svetom Tomi Akvinskom kao zaštitniku studenata, Stojić objašnjava da to ne znači da svetac ima nekakvu posebnu „vezu kod Boga“. Sveti Toma studentima može biti uzor povezivanja razuma i vjere te poniznosti pred Bogom unatoč velikom znanju.

Važan dio odgovora odnosi se i na zajedništvo Crkve. Crkva nije samo skup pojedinaca koji zasebno stoje pred Bogom, nego zajedništvo kojemu je Krist Glava. Jedna je Crkva na zemlji i na nebu, objedinjena u Kristu.

Na pitanje je li nam Isus dovoljan odgovor ostaje potvrdan. Ali upravo nas je Isus pozvao u zajedništvo. Imati jednoga Oca ne znači odbaciti braću i sestre – ni onu na zemlji ni one koji su kod Boga.

Don Stojić govori i o posebnom mjestu Blažene Djevice Marije zbog njezine jedinstvene uloge u povijesti spasenja te pojašnjava izraz „trpeća Crkva“, koji se odnosi na duše u čistilištu.

Zašto katolici poštuju relikvije?

U odgovoru se govori i o relikvijama, pri čemu se ukazuje na biblijske primjere. U Drugoj knjizi o Kraljevima opisuje se kako je mrtvac, dotaknuvši kosti proroka Elizeja, oživio (2 Kr 13,21).

U Novom zavjetu žena koja je godinama bolovala od krvarenja prilazi Isusu vjerujući da će ozdraviti dotakne li njegovu haljinu (usp. Mk 5,25-28). Djela apostolska također govore o bolesnicima koje su donosili nadajući se da će ih barem Petrova sjena osjeniti (Dj 5,14-15), kao i o rupcima i rublju s Pavlova tijela koji su donošeni bolesnicima (Dj 19,11-12).

Takvi primjeri ne znače da predmet sam po sebi posjeduje božansku moć. U središtu ostaje Bog i njegova milost. Upravo se iz takvog razumijevanja tijekom povijesti razvilo kršćansko poštovanje relikvija svetaca.

Svetac nikada ne zauzima Kristovo mjesto

Najvažnija poruka cijelog odgovora može se razumjeti upravo ovdje: katoličko štovanje svetaca ne znači klanjanje svecima niti njihovo stavljanje na mjesto Isusa Krista.

Svetac treba pokazivati prema Kristu, a ne prema sebi. Njegov život postaje svjedočanstvo onoga što Bog može učiniti u čovjeku koji mu se otvori.

Zato katolik, kada traži zagovor sveca, ne traži drugoga Boga niti drugoga Spasitelja. Traži molitvu člana iste Kristove Crkve, vjerujući da smrt nije uništila zajedništvo onih koji pripadaju Gospodinu.

Isusove riječi zato snažno zaključuju ovu temu: „Nije on Bog mrtvih, nego živih!“ (usp. Mt 22,32).