Svijet se može tehnološki razvijati, čovjek može imati više mogućnosti nego ikada prije, a ipak u svojoj nutrini izgubiti ono najvažnije  jasan odgovor na pitanje što je dobro, što je zlo i prema čemu treba usmjeriti vlastiti život.

Upravo na tu opasnost snažnim riječima upozorava vlč. Zlatko Sudac u propovijedi koja ponovno privlači pozornost vjernika. U središtu njegove poruke nije strah od budućnosti, nego pitanje koje bi svaki čovjek trebao postaviti sebi: što se događa kada Boga postupno uklonimo iz vlastitog života i društva?

U objavljenom tekstu Sudac govori o relativizmu, slabljenju autoriteta, krizi obitelji, novcu, moći, gubitku osjećaja za istinu te upozorava da čovjek može toliko duboko prihvatiti određeni način razmišljanja da više ni ne primjećuje koliko se udaljio od Evanđelja.

Sudac svoju poruku započinje slikovitom pričom o starici koja pokušava spasiti škorpiona iz rijeke. Škorpion je ubada svaki put kada mu pruži ruku, ali ona ne prestaje pokušavati spasiti ga.

Poruka te slike duboko je kršćanska: tuđe ponašanje ne bi smjelo određivati kakav ću ja čovjek postati. Ako netko odgovara mržnjom, kršćanin nije pozvan uzvratiti mržnjom. Ako oko njega raste sebičnost, nije pozvan postati sebičan. Ako istina postaje nepopularna, nije pozvan odreći je se samo zato da bi se uklopio.

Najopasniji trenutak dolazi kada sve postane relativno

Jedno od središnjih pitanja Sudčeve poruke jest relativizam. Upozorava na način razmišljanja prema kojem više nema čvrstoga mjerila dobra i zla, nego sve ovisi o okolnostima, interesu ili osobnom stavu.

U takvom svijetu čovjek lako počinje opravdavati ono što mu odgovara, a odbacivati ono što od njega traži promjenu.

Kršćanska vjera, međutim, ne govori da čovjek sam stvara istinu. Krist kaže: „Ja sam Put i Istina i Život“ (Iv 14,6). Zato vjernik svoje odluke ne bi trebao mjeriti samo pitanjem: „Je li meni ovo prihvatljivo?“, nego i pitanjem: „Je li ovo pred Bogom dobro?“

Tu počinje ozbiljno ispitivanje savjesti. Možemo govoriti o problemima društva, Crkve, obitelji i svijeta, ali Evanđelje uvijek vraća pogled prema vlastitom srcu. Koliko sam ja spreman živjeti ono što ispovijedam? Jesam li spreman govoriti istinu kada mi nije korisna? Mogu li oprostiti kada sam povrijeđen? Ostajem li vjeran Bogu kada me nitko ne vidi?

Problem nije samo u tome što čovjek može prestati vjerovati u Boga. Još je opasnije kada Boga formalno priznaje, ali živi kao da On nema nikakve veze s njegovim odlukama. Vjera tada može ostati običaj, dok svakodnevni život vode neka druga pravila.

Sudac u svojoj propovijedi upozorava i na grijehe, propuste, licemjerje, strah, moć, novac i različite interese koji čovjeka mogu udaljiti od evanđeoske poruke. No takvo upozorenje ne treba pretvoriti u traženje neprijatelja posvuda oko sebe. Kršćanski odgovor počinje obraćenjem vlastitoga srca.

Ne boj se svijeta  pazi da svijet ne udalji tvoje srce od Boga

Velika opasnost za kršćanina nije samo otvoreni napad na njegovu vjeru. Mnogo toga događa se postupno. Čovjek se navikne živjeti bez molitve.

Sveta misa postane sporedna. Ispovijed se stalno odgađa. Božja riječ ostane zatvorena. Savjest postaje sve tiša, a ono što je nekada uznemiravalo srce počinje izgledati potpuno normalno.

Zato Sudčeve riječi možemo čitati prije svega kao poziv na duhovnu budnost. Ne budnost koja u svakome vidi neprijatelja, nego onu koja zna prepoznati kada nešto čovjeka odvaja od Krista.

U tekstu propovijedi navodi se i misao pape Benedikta XVI. iz 2009. godine o opasnosti da Bog nestane iz čovjekova obzorja te da gašenje Božjega svjetla dovodi do dezorijentacije čovječanstva.

Upravo tu nalazi se možda najvažnija poruka za današnjeg vjernika. Ako čovjek izgubi kompas, neće mu pomoći to što može brzo putovati. Ako izgubi cilj, neće ga spasiti ni bezbroj mogućnosti koje mu svijet nudi.
Zato se kršćanin ne treba prvenstveno pitati koliko je svijet postao loš, nego koliko je Krist prisutan u njegovu vlastitom životu.

Jesam li danas molio? Jesam li nekome oprostio? Jesam li nekome pomogao? Jesam li odbio sudjelovati u laži? Čuvam li svoju obitelj? Hranim li dušu Božjom riječju? Pristupam li sakramentima? Imam li hrabrosti priznati vlastiti grijeh i ponovno početi?

Promjena svijeta uvijek izgleda kao prevelik zadatak. Promjena vlastitoga srca izgleda manja, ali upravo ondje započinje kršćanska obnova.

Možda ne možemo zaustaviti sve što se događa oko nas. Ne možemo promijeniti svakoga niti možemo kontrolirati smjer društva. Ali možemo odlučiti kome ćemo služiti, čemu ćemo vjerovati i kakvi ćemo ljudi postati.
Zato posljednja riječ kršćanina ne smije biti strah. Posljednja riječ mora biti Krist. Kada se svjetla oko nas ugase, potrebno je još snažnije čuvati Njegovo svjetlo.

Kada istina postane nepopularna, potrebno ju je živjeti s ljubavlju. Kada se dobro ismijava, potrebno ga je nastaviti činiti.
Jer kršćanin nije pozvan samo prepoznati tamu. Pozvan je u njoj biti svjetlo.