Evanđelja proteklih dana na jedan ili drugi način govore o istini. Istina će nas, kao što je jednom rekao Isus, osloboditi.
U današnjem evanđelju vidimo još jedan učinak istine – donosi nam radost – “silan ga je svijet s užitkom slušao.” Isus im je govorio istinu o tome tko je on i bili su oduševljeni.
Oduševljavam li se istinom? Donosi li mi ona radost? Kušam li njezinu slobodu?
Prvo čitanje: Tob 11, 5-17 Udario si me pa me ozdravio, i, evo, gledam sina svoga! Čitanje Knjige o Tobiji
U one dane: Ana je danomice sjedila uz put navrh brežuljka, odakle je mogla vidjeti nadaleko. I dok je odanle motrila neće li joj se sin vratiti, izdaleka ga opazi i smjesta prepozna da joj to dolazi sin pa potrči i dojavi mužu: »Evo, vraća se sin tvoj!« A Rafael reče Tobiji: »Čim uđeš u kuću, odmah se pokloni Gospodinu, Bogu svome, i zahvali mu, pa pristupi svom ocu i poljubi ga. Potoni mu odmah namazi oči ribljom žuči što je nosiš sa sobom. Znaj dobro: smjesta će mu se otvoriti oči, i otac će tvoj vidjeti sunce nebesko te se obradovati što te vidi. Pas, što ih je pratio na putu, pretekne ih te dođe kao glasnik, radosno mašući repom i umiljavajući se. Ustade slijepi otac te potrča spotičući se, dade ruku sluzi i pohrli ususret svom sinu; zagrli ga i poljubi zajedno sa svojom ženom, te oboje proplaka od radosti. Pošto se nato poklone i zahvale Bogu, sjednu. A Tobija uzme riblje žuči i njome namaže ocu oči. Nakon oko pola sata poče mu se nešto bijelo, poput ljuske jajetove, ljuštiti s očiju. Tobija mu to rukom izvuče iz očiju i on umah progleda. Nato svi stadoše slaviti Boga, i on i njegova žena i svi koji su ih znali. Tobija probesjedi: »Blagoslivljam te, Gospodine Bože Izraelov! Udario si me pa me ozdravio, i, evo, gledam Tobiju, sina svoga!« Riječ Gospodnja.
Hvali, dušo moja, Gospodina! Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg, dok me bude, Bogu svom ću pjevati.
On ostaje vjeran dovijeka, potlačenima vraća pravicu, a gladnima kruha daje. Gospodin oslobađa sužnje, Gospodin slijepcima oči otvara. Gospodin uspravlja prignute, Gospodin ljubi pravedne.
Gospodin štiti pridošlice, sirote i udovice podupire, a grešnicima mrsi putove. Gospodin će kraljevati dovijeka, tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena
Evanđelje: Mk 12, 35-37
Kako kažu da je Krist sin Davidov?
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Naučavajući u Hramu, uze Isus govoriti: »Kako pismoznanci kažu da je Krist sin Davidov? A sam David reče u Duhu Svetome: Reče Gospodin Gospodinu mojemu: ‘Sjedi mi zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim!’ Sam ga David zove Gospodinom. Kako mu je onda sin?« Silan ga je svijet s užitkom slušao. Riječ Gospodnja.
Tumačenje današnjoj Evanđelje
Svi Isusovi govori u Markovu 12. poglavlju odvijaju se u prostoru židovskoga Hrama u Jeruzalemu. To su doslovce govori u svetištu. Isus izgovara Božje riječi na mjestu i ozračju vlastitoga boravišta (Bog je u svom svetom Hramu – Bog što okuplja svoj narod!). Zadnji su to sažetci Isusova poučavanja i nauka, onoga što smo prethodno čuli o ljubavi prema Bogu i bližnjemu. To su ujedno i sažetci cjelokupnoga Božjega Zakona, svega onoga što je Bog htio kad je stvarao subjekt Izraela u povijesti. Htio je da narod bude njegova svojina, njegova baština, njegov ponos i dika u svakom pogledu.
Isus je započeo svoje djelovanje govorom o blizini kraljevstva Božjega. Htio je da njegovo slušateljstvo iznutra, srcem prihvati to što on govori, neovisno o politici, moći, uglednicima. Na početku Isusova navještaja ne stoji zahtjev pojedincima pa ni narodu da se obrati. Dakle, ne poziv na obraćenje, nego proglas kraljevstva Božjega, navještaj Evanđelja. Na taj navještaj slijedi obraćenje kao posljedica glede onoga što se već dogodilo na povijesnom i metapovijesnom polju. Vrijeme se ispunilo, Božje kraljevstvo je već tu. Na početku imamo Božje djelovanje, i u Starom zavjetu, a ovdje u Isusu Kristu. Dakle, Božje djelo, Božja akcija i inicijativa.Bog daruje svoje kraljevstvo, a na nama je prihvatiti to u Isusu obraćenim srcem. Božje djelo omogućuje naše čine, Božja akcija našu reakciju.
Isus je htio da svatko u sebi doživi zaokret, obraćenje, da zauzme drukčije stajalište prema životu, da počne sa životom povjerenja i ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Međuljudski su odnosi daleko važniji od svih pitanja političke moći i promjena, na što misle farizeji, pismoznanci ili saduceji u Jeruzalemu. Isus kao da svojim odgovorima cilja upravo na te vjerske ‘parazite’, farizeje i pismoznance, te teoretičare i partijske ideologe, koji ni da prstom maknu, a sami tovare drugima nesnošljive terete.
Prošlo je vrijeme čekanja i iščekivanja. Vrijeme se ispunilo, u Isusu je došlo zauvijek među nas Božje kraljevstvo. Ne više Davidovo, zemaljsko, nego se ispunilo ono što su govorili svi proroci. “Sad je povoljno, pogodno vrijeme. Sad je tu dan spasenja!” – reći će Pavao Korinćanima (2 Kor 6,2). U Isusovu se nastupu događa posvemašnja promjena i obrat. Započela je budućnost, novo vrijeme. Sad je vrijeme ispunjenja. To je ono što se zbilo u Nazaretu kad je Isus izgovorio svoj sudbinski i sudbonosni ‘danas’. On postaje kamenom smutnje i spoticaja, on u svojoj zemaljskoj konkretnosti postaje skandalon o koji se ljudi spotiču.
S jedne strane svi su molili i željkovali, svi su oni sanjali o trenutku kad će se pojaviti Gospodin na Sionu, a s druge strane, kad se Isus pojavio, oni ga odbaciše. Oni su toga Davidova Sina predočavali posve drukčije. Ne Nazaret, ne danas, ne u ovoj osobi, ne u ovom prostoru i vremenu. Stoga Isusovi suvremenici sve radije odmiču u daleku budućnost, što i danas čine Isusovi sunarodnjaci. Odmičući stvari u daleku budućnost, stvar po nih ispada fatalno. Vrijeme se ispunilo, aliga oni nisu prepoznali. Čovjeku se ne sviđa ono što
Bog konkretno od njega traži. Božji se zahtjevi u totalu kose s ljudskim željama i prohtjevima. Stoga radije vele, sutra, samo ne danas. Ono što se onda odigralo u Nazaretu, dogodilo se potom u Jeruzalemu, a događa se i svakodnevno u Crkvi. Isus se legitimira, ali od svega toga nema ništa. Svijet mu se divi, njegovim riječima, i u Nazaretu i u današnjem odsječku, u Jeruzalemu, ali od pljeskanja nema koristi.
Ako već narod očekuje da se pojavi novi David, Mesija iz Davidove kuće, onda Isus navodi upravo molitvu koju je izgovarao prema židovskoj predaji sami David: “Reče Gospodinu gospodinu mojemu…” Dakle, spasenje nije u kontinuitetu zemaljske politike i moći. Pa i samo Davidovo kraljevanje bijaše uvelike simbolično, slikovito. Sve smjera prema drugome i drukčijemu. To je slično kao kad čovjek sagradi kuću i nastani se u njoj i onda misli da je kod kuće, konačno. Doskora će vidjeti da nije ‘kod kuće’. Čovjek je kod kuće tek kad je pomiren sa sobom, u miru sa svojim srcem i svojom nutrinom. Sve vanjsko u konačnici smjera prema nutrini.
Stoga u apsolutnom smislu Mesija ne može biti Davidov sin. On je poslan biti Spasitelj svih ljudi,on je Sin Božji, Sin svjetla. Prvi su kršćani morali birati između Krista Gospodina i cara. Radije su išli u smrt nego žrtvovali caru na njegovu oltaru. Od vremena Isusa Krista nema više Davidova kraljevstva, nego ima samo Božji narod u kome su svi Božja djeca. I što su više braća i sestre, to se većma među njima ostvaruje ovdje kraljevstvo istine, pravde, ljubavi, mira, kraljevstvo Božjega poslanika. U njemu smo i mi po sakramentima i svome životu.
Čitanja prenosimo sa stranice Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral.hilp.hr
