Misao iz Evanđelja dana
Ovdje nalazimo vrhunac kršćanstva: težiti da budemo što sličniji Bogu u našim međuljudskim odnosima, čak i s onima koji nas ne vole, želeći im dobro, moleći za njih i odbijajući svaki osjećaj mržnje.
Isus pred nas stavlja ideal savršenstva; ljudski gledano težak, ali ipak ostvariv. Mogu li ga životom prihvatiti i provoditi u djelo?
Dok slušam njegov poziv na širu viziju molim za pomoć da od sebe udaljim sve što me sputava.
Kiša koju Bog šalje jednima je blagoslov, a drugima teret.
Molit ću Boga da mi pomogne da mogu prepoznati koliko sam danas blagoslovljen i da me osnaži da taj blagoslov ponudim drugima.
XI. tjedan kroz godinu
Utorak, 20. 06. 2023.
ČITANJA:
2Kor 8,1-9; Ps 146,5-8; Mt 5,43-48
IMENDANI:
Margareta, Naum Ohridski, Florencija, Cvijeta
Prvo čitanje: 2Kor 8, 1-9
Krist radi vas posta siromašan.
Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Priopćujemo vam, braćo, milost Božju koja je dana crkvama makedonskim: unatoč mnogim kušnjama i nevoljama izobilna njihova radost i skrajnje siromaštvo preli se u bogatstvo darežljivosti. Svjedočim uistinu: oni su nas dragovoljno — po svojim mogućnostima i preko mogućnosti veoma usrdno molili za milost zajedništva u ovom posluživanju svetih. I to ne samo kako se nadamo, nego same sebe predadoše najprvo Gospodinu, a onda nama, po volji Božjoj. Zato zamolismo Tita da kao što je započeo, tako i dovrši među vama i to djelo darežljivosti.
Stoga kao što se u svemu odlikujete — u vjeri, i riječi, i spoznanju, i svakoj gorljivosti, i ljubavi svojoj prema nama — odlikujte se i u ovoj darežljivosti.
Ne zapovijedam, nego gorljivošću drugih prokušavam istinitost vaše ljubavi. Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 146, 5-8
Pripjev: Hvali, dušo moja, Gospodina!
Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg,
dok me bude, Bogu svom ću pjevati.
Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu,
koji stvori nebo i zemlju,
more i sve što je u njima.
On ostaje vjeran dovijeka,
potlačenima vraća pravicu,
a gladnima kruha daje.
Gospodin oslobađa sužnje,
Gospodin slijepcima oči otvara.
Gospodin uspravlja prignute,
Gospodin ljubi pravedne.
Evanđelje: Mt 5, 43-48
Ljubite svoje neprijatelje!
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Čuli ste da je rečeno:
Ljubi svoga bližnjega,
a mrzi neprijatelja.
A ja vam kažem:
Ljubite neprijatelje,
molite za one koji vas progone
da budete sinovi
svoga Oca koji je na nebesima,
jer on daje da sunce njegovo izlazi
nad zlima i dobrima
i da kiša pada
pravednicima i nepravednicima.
Jer ako ljubite one koji vas ljube,
kakva li vam plaća?
Zar to isto ne čine i carinici?
I ako pozdravljate samo braću,
što osobito činite?
Zar to isto ne čine i pogani?
Budite dakle savršeni
kao što je savršen Otac vaš nebeski!«
Riječ Gospodnja.
Promišljanje :
Tu je vrhunac Isusova novoga navještaja. Ljubav prema neprijateljima nije samo granični slučaj u životu, nego je to ozračje u kome se ljubav dokazuje istinski kao ljubav, a ne kao prikrivena sebičnost. Isusova zapovijed ljubavi prema bližnjemu vrijedi ne samo u Novom zavjetu, nego i u povijesti Crkve kao Isusov specificum, kao nešto čega nema nigdje drugdje, ni u kojoj religiji. Nije li upravo tu Isusovu riječ kritizirao najveći suvremeni protubožac Friedrich Nietzsche kao ropski moral, i od sebe ga totalno odbacio? Isto su činili i marksisti, pripisujući to trulome građanskom moralu. Neprijatelja, dakako i svakako treba dokrajčiti, uništiti!
Ljubav je vrhunac, ona je ispunjenje svega zakona – reći će poslije u svojoj teologiji Pavao. Ona nadilazi svaki zakon i propis. Ljubav nikada nije rezultat voljnoga čina ili odluke, pogotovo se ljubav ne može narediti ili propisati. To bi bila obveza. Ljubav je uvijek spontana, nešto što se prelijeva iz osobe u osobu, mimo razuma i volje.
Ljubav počiva negdje u dubini duše i srca. Isus je znao dirnuti strune čovjekova srca koje je onda spontano prelazilo u čine ljubavi. On je znao zapaliti oganj u čovjeku, znao čovjeka potresti i protresti, egzistencijalno. Sjetimo se što se dogodilo sa Zakejem ili Magdalenom, na što su bili spremni kad su osjetili da ih netko ljubi i prihvaća. I kolika vjernost nakon iskazane ljubavi i prihvaćenosti. Kad Isus govori ili čini, otvara on u čovjeku prostor za novo djelovanje, ponašanje, za novo iskustvo ljubavi. Stoga je mogao govoriti o vlastitu jarmu koji je sladak i bremenu koje je lako (Mt 11,30).
“Kazano je, a ja vam kažem! Pisano je, a ja vam zborim!” – Ono što su zabilježili Mojsije i izrekli Proroci zacijelo je Božja riječ. I Isus nikada ne uvodi u svoje riječi poput židovskih rabina koji bi započinjali riječima: “Tako je pisano, i to će reći, to znači”, nego: “A ja vam kažem!” Sebe i svoju osobu suprotstavlja starozavjetnom Pismu. Za Isusa nije autoritet ni Pismo koje je Bog dao Mojsiju i svome narodu, za svoju riječ ne traži punomoć ni od proroka. Pa gdje je onda korijen njegove samouvjerenosti i autoriteta? Isus ne iziskuije posluh pisanom slovu, nego traži da se poštuje Božja volja, ono što je Bog nakanio, koja je Božja volja iza pisane riječi. Božja riječ nije tekst, koji se mora doslovce izvršavati, nego je ta riječ svjetiljka na čovjekovu putu, onaj životni putokaz i miljokaz koji mi otkriva Božju volju sa mnom i s cijelim svijetom. On mi govori kad zastranim, kad siđem s pravca. Svatko je slobodan činiti, ali na kraju ipak spoznaje svoju zabludu. Isus čovjeku nudi krajnju slobodu, ali uvijek vezanu uz krajnju odgovornost. Odgovornost za vlastite čine.
Volja je pak Božja da među ljudima mora prestati bilo kakav oblik neprijateljstva, mržnje, osvete. I tko tomu doprinosi, on je uistinu Božji sin, Božje dijete. Bog nije osvetnik niti je on onaj koji bi naše čine blagoslivljao, on nije prizivni ured za naše postupke, naše osude drugih i njihovo isključivanje. On je za Isusa onaj temelj i ona snaga koja nam omogućuje prihvatiti sve, povjeriti se svakomu i živjeti integralno, tj. savršeno.
Sa svojim “a ja vam kažem” želi Isus probuditi u čovjeku zapretane sile srca, negdje u dubinama podsvijesti. U tome smislu treba tumačiti i Isusovu zapovijed, biti savršen kao što je savršen Otac nebeski. To bi značilo, ne savršen, precizan ili perfektan kao atomski sat, nego biti cijel, cjelovit pred Bogom, znači rasti i izrastati pred Bogom u ono što je on s nama zamislio.To pak sa sobom uključuje novi, posve novi životni stil. To uključuje cjelovitost, nepodijeljenost u vlastitome srcu, jednoznačnost, dakle, kad u konačnici doživim sebe kao ljubljena neprijatelja. Izložiti sebe i cijeli svijet Božjoj ljubavi i suncu.
Isusov put nije jednostavan, on je zahtjevan i strm, ali daleko bolji od bilo koje druge alternative ili svjetske ponude, odnosno inačice. Onima koji idu njegovim putem prijeti sudbina koju je i Isus doživio, odbacivanje, nasilna smrt, mržnja svijeta. Može se dogoditi da onaj tko pokuša na mržnju uzvratiti dobrotom i ljubavlju doživi prijezir, zastrašivanje, očaj te da njegov postupak u drugome proizvede suprotni učinak, agresiju i mržnju, koji se onda njemu iskale. Ali je to ipak ono što u konačnici donosi svijetu spas i mir. Isusov put je do danas najljudskiji jer je božanski. Svi su drugi putovi samo povećavali krivulju nečovječnosti, nemira, ratova, mržnje među ljudima. Nama drugo ne preostaje nego pristati srcem i bićem uz Isusa.
Stoga za sve vrijedi upitnik: Tko smo i čime, odnosno kime smo obilježeni? Što našim činima daje nutarnji biljeg? Isus veli: Svi ste djeca istog Oca. Ljubite svoje neprijatelje. Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš. To će reći: Budite potpune, cjelovite, nenagrizene osobe. Zvuči to idilično, gotovo u božićnom raspoloženju. Povijest čovječanstva je velika povijest patnje i ufanja u bolje sutra. U toj povijesti bezbroj je mučenika ljubavi. Jedan od njih je i indijski borac za slobodu, hinduist Gandhi. On veli ovako: “Sve što je od temeljnog značenja za neki narod, ne dade se postići samo razumom. Potrebno je to otkupiti patnjom. Možda moraju poteći potoci krvi dok ne postanemo slobodni. Ali, onda to mora biti naša krv, ne krv drugih. Patnja je daleko snažnija moć od zakona džungle, jer ta je patnja sposobna preobraziti i naše protivnike”. Možda je upravo on, nekršćanin koji je duboko cijenio Isusa zbog Govora na gori, daleko bolje shvatio Isusovu riječ i osobu od mnogih nas. Takvi bi nam mogli biti istinski učitelji.
Čitanja prenosimo sa stranice Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral hilp.hr.
