Crkvena zvona: Njihova prava svrha u liturgiji i životu Crkve

Crkvena zvona stoljećima su bila prepoznatljiv znak kršćanskoga života. Njihov zvuk nije služio samo kao obavijest o početku bogoslužja, nego je vjernike pozivao na molitvu, podsjećao na Božju prisutnost i pratio najvažnije trenutke liturgijske godine.

Danas, kada se zvona ponekad oglašavaju i povodom različitih društvenih događaja, mnogi se pitaju gdje završava njihova liturgijska uloga, a gdje započinje običaj.

To pitanje nije pitanje ukusa, nostalgije ili osobnih preferencija. O tome ne odlučuje trenutni entuzijazam, nego liturgijska tradicija i narav samih crkvenih zvona, piše fra Šimo Ivelj za Katolički tjednik.

Prava svrha crkvenih zvona

Crkvena zvona nisu običan predmet postavljen na zvonik. Nakon što budu blagoslovljena, postaju sakramental  liturgijski predmet namijenjen svetoj uporabi.

Njihov glas nije prije svega glas pojedinog svećenika, biskupa ili neke društvene zajednice, nego glas Crkve koja svoje vjernike poziva na zajedništvo s Bogom.

Kroz povijest su zvona određivala ritam kršćanskoga života. Njihov se zvuk čuo tijekom jutarnjih i večernjih molitava, kod molitve Anđeo Gospodnji, za vrijeme svetih misa, procesija, liturgije časova, velikih blagdana, pokorničkih dana i sprovoda.

Na taj su način podsjećala da čovjekovo vrijeme nije određeno samo svakodnevnim obvezama, nego i odnosom s Bogom.

Upravo zbog toga Crkva zvona ne smatra tek sredstvom koje proizvodi zvuk. Ona imaju vlastitu liturgijsku vrijednost i značenje.

Kao što se posvećeni oltar koristi isključivo za bogoslužje, a kalež za slavljenje euharistije, tako i zvona zadržavaju svoju svetu namjenu te nisu predviđena za svaku vrstu javnog obilježavanja.

To ipak ne znači da se zvona nikada ne mogu oglasiti u posebnim okolnostima koje nadilaze redoviti liturgijski život.

Tijekom povijesti zvonilo se prilikom izbora novoga pape, završetka ratova, proglašenja mira ili drugih iznimnih događaja koji su imali veliko značenje za Crkvu i društvo.

No upravo zato što su takvi slučajevi rijetki, oni potvrđuju da je riječ o iznimkama, a ne o redovitoj praksi.

Premda Zakonik kanonskoga prava nema posebno poglavlje posvećeno crkvenim zvonima, njihova je uporaba jasno određena kroz liturgijsku praksu i druge crkvene propise.

Blagoslovljena zvona ubrajaju se među sakramentale, a njihova je svrha okupljati Božji narod, najavljivati liturgijska slavlja, pozivati na molitvu te pratiti važne trenutke u životu Crkve.

Na njihovu uporabu upućuju liturgijske knjige, osobito Obrednik blagoslova, dok Opća uredba Rimskog misala i Rimski misal određuju pojedine trenutke kada se zvona koriste tijekom euharistijskog slavlja i Vazmenoga trodnevlja.

Osim toga, mnoge biskupije imaju vlastite odredbe koje pobliže uređuju vrijeme i način zvonjenja. Ondje gdje takvi propisi nisu posebno zapisani, važnu ulogu ima mjesni običaj, pod uvjetom da je u skladu s liturgijskom naravi zvona i općim crkvenim pravom.

Iz svega proizlazi jasno načelo: crkvena zvona prije svega služe liturgiji, molitvi i pastoralnom životu zajednice. Njihova uporaba izvan toga može biti opravdana samo u posebnim okolnostima, ali ne bi smjela postati redovita praksa.

Ako se zvona počnu često koristiti za obilježavanje političkih događaja, sportskih uspjeha ili drugih društvenih slavlja, postoji opasnost da se njihovo izvorno značenje postupno izgubi.

Umjesto da prvenstveno budu znak Božjeg poziva, mogu postati simbol prolaznih društvenih događaja i trenutačnog oduševljenja.

Crkva se iskreno raduje uspjesima svoga naroda, moli za domovinu, sportaše, državne vlasti i mir među narodima. Ipak, radost se može izraziti na mnogo različitih načina.  Pitanje nije treba li slaviti važne događaje, nego je li za svaku prigodu primjereno koristiti upravo crkvena zvona.

Ako se njihov zvuk čuje povodom svake pobjede, obljetnice ili društvene manifestacije, tada se lako može izgubiti posebnost trenutaka kada zvona naviještaju najveće otajstvo kršćanske vjere  Kristovo uskrsnuće ili pozivaju vjernike na slavlje svete mise.

Liturgijski znakovi svoju snagu ne crpe iz učestalosti, nego iz jasnoće i dubine svojega značenja. Zato je važno uvijek iznova otkrivati izvornu svrhu crkvenih zvona.

Njihov prvi poziv nije okupiti ljude oko nekog prolaznog događaja, nego oko Kristova oltara i zajedništva Crkve.

Možda upravo zato odgovor na pitanje iz naslova ostaje jednostavan i uvijek aktualan. Komu zvona zvone? Prije svega Bogu i njegovu narodu.

Sve drugo može imati svoje mjesto kao iznimka, ali ne bi smjelo zasjeniti njihovu temeljnu i svetu svrhu.

Bože, ti si zapovjedio po zakonodavcu, sluzi svojem blaženome Mojsiju, da se načine srebrne trublje, pa kad svećenici u vrijeme žrtve zatrube u njih, da se narod milim zvukom opomene i pripravi na poklon tebi te dođe na službu: podaj, molimo, da Duh Sveti po službi neznatnog sluge tvoga posveti ovo zvono, pripravljeno za tvoju svetu Crkvu, da njegovo udaranje i zvonjava poziva vjernike svetoj crkvi i višnjoj nagradi.

Kad njegovi zvuci odjeknu u ušima naroda, neka u ovom raste predana vjera, neka daleko budu otjerane sve neprijateljske zasjede, udaranje tuče, silovita oluja, neka se primire opasni gromovi i snažna desnica tvoja obori zle sile u zraku; kad čuju ovo zvono, neka zadršću i pobjegnu od znamenja svetoga križa, što je na njemu načinjen.

To nek se udostoji poslati sam Gospodin naš, koji je uništio smrt na drvetu križa i kraljuje u slavi Boga Oca s istim Ocem i Duhom Svetim Bog po sve vijeke vjekova. Amen (Iz Rimskog obrednika blagoslova zvona).

Nekoć nije bilo teško odgovoriti na pitanje komu zvona zvone. Sve je bilo jednostavnije. Kad bi zazvonila crkvena zvona, ljudi su znali da se događa nešto što se tiče Boga.

Zvonilo se za svetu misu, za Anđeo Gospodnji, za pokojnika, za Uskrs, za Božić, za krizmu ili za neku veliku crkvenu svetkovinu. Zvono je bilo glas Crkve.

Danas, međutim, stvari više nisu tako jednostavne. Ako zvona zazvone usred dana, čovjek više nije siguran treba li poći prema crkvi ili uključiti televizor.

Je li danas svetkovina? Je li započela sveta misa? Je li reprezentacija pobijedila? Je li osvojena medalja? Je li izabran novi predsjednik? Ili je možda netko procijenio da svaka pobjeda, svaki državni uspjeh ili svaka javna proslava zaslužuju i crkvena zvona.

Naravno, nema ništa loše u radosti naroda zbog sportskih uspjeha, državnih blagdana ili drugih događaja koji bude zajedništvo.

Kršćanin se raduje svemu što pridonosi općem dobru. Međutim, ostaje pitanje koje nije sentimentalno nego pravno i liturgijsko: Smiju li se crkvena zvona koristiti za svaku društvenu radost ili ona imaju vlastitu, svetu svrhu? 

To pitanje nije pitanje ukusa, nostalgije ili osobnih preferencija. O tome ne odlučuje trenutni entuzijazam, nego liturgijska tradicija i narav samih crkvenih zvona.