Vjera otvara vrata živom odnosu s Bogom u Isusu. Vjera je bila vrata koja su se otvarala prema oproštenju grijeha, a potom i prema ozdravljenju.
Imate li hrabrosti suprotstaviti se protivljenju poput Isusa u ovom slučaju? Istina može imati cijenu. Jesmo li spremni to platiti? Zašto ili zašto ne?
Tobija, iz plemena i grada Naftalijeva, bî odveden u prognanstvo u vrijeme Šalmanasara, kralja asirskoga. Ali ni u prognanstvu ne napusti puta istine. Jednom, o blagdanu Gospodnjem, u kući Tobijinoj bijaše priređen lijep objed, pa Tobija reče svome sinu: »Idi, dovedi kojega bogobojaznoga od našega plemena, da objeduje s nama.« On ode i kad se vrati donese vijest da jedan od sinova Izraelovih zaklan leži na trgu. Tobija umah skoči s ležaljke, ostavi objed i ne okusivši ništa pohiti k mrtvacu; uzme ga i potajice odnese kući da bi ga, kad sunce zađe, oprezno pokopao. Kada sakri mrtvaca, objedova u tuzi i trepetu. Sjetio se besjede što je reče Gospodin po proroku Amosu: »Okrenut će se svetkovine vaše u kuknjavu i tužaljku.« Kad je sunce zašlo, ode i pokopa mrtvaca. A znanci ga prekoravahu: »Već si zbog toga imao biti pogubljen i jedva si smrti izmakao, pa opet pokapaš mrtve!« Ali se Tobija većina bojao Boga nego kralja, pa bi kradomice uzimao tijela ubijenih, krio ih u kući i pokapao o ponoći. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 112, 1-6
Vezani članci:
Što otkriva božićno drvce: skrivena poruka vjere 12. prosinca 2025. 05:22 Božićno drvce krije bogatu povijest i snažne kršćanske simbole koji nas vraćaju pravom smislu Božića Božić je vrijeme radosti, svjetla…
VIDEO Jeruzalem: Zvuk s neba iznenadio mještane 6. ožujka 2026. 07:03 Posljednjih godina u raznim dijelovima svijeta ljudi su svjedočili neobičnim zvukovima koji dolaze s neba. Neki ih opisuju kao snažne…
Pripjev: Blago čovjeku koji se boji Gospodina!
Blago čovjeku koji se boji Gospodina i koji uživa u naredbama njegovim: moćno će mu biti na zemlji potomstvo, na pravednu će pokoljenju počivati blagoslov.
Blagostanje i bogatstvo bit će u domu njegovu, njegova pravednost ostaje dovijeka. Čestitima sviće ko svjetlost u tami: milostiv, milosrdan i pravedan Gospodin.
Dobro je čovjeku koji je milostiv i daje u zajam, koji poslove svoje obavlja pravedno. Do vijeka neće on posrnuti: u vječnome će spomenu biti pravednik.
Evanđelje: Mk 12, 1-12
Pograbe sina njegova ljubljenoga, ubiju ga i izbace iz vinograda.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Uze Isus svećenicima, pismoznancima i starješinama zboriti u prispodobama: »Čovjek vinograd posadi, ogradom ogradi, iskopa tijesak i kulu podiže pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. I u svoje vrijeme posla vinogradarima slugu da od njih uzme dio uroda vinogradskoga. A oni ga pograbiše, istukoše i otposlaše praznih ruku. I opet posla k njima drugoga slugu: i njemu razbiše glavu i izružiše ga. Trećega također posla: njega ubiše. Tako i mnoge druge: jedne istukoše, druge pobiše.« »Još jednoga imaše, sina ljubljenoga. Njega naposljetku posla k njima misleći: ‘Poštovat će sina moga.’ Ali ti vinogradari među sobom rekoše: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i baština će biti naša.’ I pograbe ga, ubiju i izbace iz vinograda. Što li će učiniti gospodar vinograda? Doći će i pobiti te vinogradare i dati vinograd drugima. Niste li čitali ovo Pismo: Kamen što ga odbaciše graditelji, postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo, kakvo čudo u očima našim!« I tražili su da ga uhvate, ali se pobojaše mnoštva. Razumješe da je protiv njih izrekao prispodobu pa ga ostave i odu. Riječ Gospodnja.
Promišljanje:
Cijela je prispodoba jedan veliki upitnik nad svime što se zbiva u Izraelu u to doba. Isus stavlja svojim sunarodnjacima i suvremenicima veliko zrcalo. Ovdje se može pronaći svatko. I obični čovjek, ali isto tako i oni koji žive u Hramu i od Hrama, upravo kao onaj starozavjetni svećenik Heli koji je imao dvojicu bezbožnih sinova. Oni su sebi uzimali najbolje dijelove žrtava, a Gospodinu prepuštali ono lošije. Pročitat ćemo to prije Samuelova poziva za proroka. Ljudi se žele igrati gospodara, a ne slugu; žele biti vlasnici a ne najamnici kojima je samo povjereno posluživati. Čini se to je sudbina Božjega kraljevstva kad dopadne ljudskih ruku, sudbina religije, svake religije, gdje je čovjek manipulator, gdje čovjek svoj položaj zlorabi i niječe. Namjesto da bude po ljudskim rukama i životima Bog velik i uzveličan, pojedinci žele s pomoću Boga biti sami veliki, istaknuti, znameniti, zlorabiti Boga za svoje osobne probitke i interese.
Svatko tko je slušao gornje riječi iz Isusovih usta, morao je spontano zaključiti: “Pa tu se misli i na mene!” Morao se prisjetiti proroka Izaije i njegove balade o vinogradu koji nije donio željkovani rod. I ondje Gospodin tužno zaključuje: “Izraelova kuća – to je vinograd Gospodina nad vojskama: On se nadao dobru djelu, a eto zlodjela; nadao se pravednosti, a eto zloća!” (Iz 5,7). Upravo se u takvu stanju nalazi i sam Isus. Prijeti mu uhidba, osuda, smaknuće. Neprijatelji već zveckaju lancima i okovima, spletke i urote se podižu, čak je jedan od Dvanaestorice ponudio i svoje usluge protivnicima. Isus primjenjuje sliku na sebe i svoju sudbinu. Ali je slika istodobno i optužnica i utješnica. Isusova je sudbina tipično sudbina proroka.
Kad tumačimo ovu prispodobu, onda je obično stavljamo u šire povijesno surječje, u povijest spasenja. Bog okreće Isusovu sudbinu na dobro, on postaje Kamen – i spoticaja ali prvenstveno zaglavni. Primijeniti bismo je mogli i na mikrokozmos, uzeti Isusovu sliku i prispodobu kao sliku vlastite duše. U tom slučaju Isusova bi slika bila veliki upitnik nama samima, upitnik našemu vlastitome životu.
Nije li svačija duša, svako srce, svaki život na stanovit način, slikovito, Božji divni vrt, perivoj, vinograd koji nam je povjeren? On je gospodar moga života, tražit će od svakoga od nas račun za život, dušu, srce. Što smo s njime uradili? Komu smo to mi iznajmili prostore svoga srca? I kakav plod donosimo u životu? Tko gospodari našim mislima, srcem, osjećajima? Sve su to temeljna životna pitanja za koja ćemo polagati račun na kraju pred Gospodarom života. Pa danas vidimo toliko razorenih egzistencija kojih su se dokopali gospodari zla i zli gospodari te uništavaju Božje divno stvorenje i Božja bića.
Ovdje kao da se ponavlja onaj iskonski čovjekov pad u Edenu. Adam se želi osamostaliti, hoće svoju autonomiju, želi biti kao Bog, ali otkriva da je pred rajskim vratima naskroz gol. Sam sebi sprema svoju propast koja je neminovna.
Gospodin je već Edenski vrt zamislio kao divni perivoj u kome on može odmarati, šetati. Ali je čovjek prigrabio sebi, htio je svoju autonomiju, ne želi da bilo tko njime gospodari, da mu bilo tko nameće ikakve propise i zabrane, ili da drugi uživa plod. Sjetimo se Adamova: “Ne želim služiti, ne želim gospodara iznad sebe!” Veliki je upitnik svakome od nas, kako postupamo s Božjim nasadom u sebi. Za povjereno ćemo jednom odgovarati, što smo učinili od svoje duše, srca, koga smo sve u sebe naselili, što smo tu nasadili, kako smo njegovali svoj vrt i tko je zapravo nama vladao. Tu je onda pitanje i nasada i korova koji se uvriježi ako čovjek ne podaruje dovoljno skrbi svojoj duhovnoj i duševnoj higijeni.
Međutim, imamo li pravo na utješne riječi s kraja prispodobe, ako kroz dvije tisuće godina kršćanstva nismo učinili svoj život pa ni svoj okoliš nimalo kršćanskim, gotovo nimalo ozračenima Kristovom riječju i osobom? Ne vjerujemo li svi daleko više u kulturu smrti i ubijanja nego u kulturu života i ljubavi? Na kraju, što je kultura? Ionesco je u svome čuvenome govoru za otvaranja Salzburških ljetnih igara 1972. proročki rekao: “Kultura je nedvojbeno samo zaslon ili paravan koji krije ili otkriva naš vlastiti strah pred bijedom, gađenjem, žalošću, strahom a ponajviše pred smrću”. Njega je strah da se taj zaslon ne ukloni i svi se demoni na nas sruče. To je u konačnici krajnji ishod uzurpacije vlasti iz Božjih ruku.
I nije li svaki rat plod takva stava i odbijanja Božjih ponuda u ovom ili onom obliku te uzurpacija Božje vlasti nad čovjekom i narodima? Nije li sav Božji govor kroz našu povijest bio govor utaman? I je li sama Božja strpljivost na izmaku? Što nam svima predstoji? Bog je kroz cijelu povijest slao svoje sinove, proroke, svece, putokaze u novu budućnost. U posljednjih stoljeće i pol kao da je došao do krajnjih granica svojih mogućnosti te nam namjesto pojedinih svetaca šalje zadnje što ima, svoju Majku da nas upozori na opasnosti koje nam prijete i da nam posvijesti, kolika je odgovornost na čovječanstvu ako se udalji od Boga. Tolika su Marijina ukazanja samo završni Božji pozivi čovječanstvu na premišljanje vlastitih stavova. Inače prijeti svijetu i čovječanstvu katastrofa i propast. I što ako čovječanstvo u svome odbijanju Neba postane, uz to što je ono sinoubojica, također i majkoubojica? Upravo bi to možda bio onaj eshatološki trenutak kad je i sama Božja strpljivost na samom kraju, kad nam više nema spasa. Jer i ona ima svoje jasne granice. Uči nas tomu povijest izraelskoga naroda u Starom zavjetu.
Moli se :
Da nikada ne zamijenite Božje blagoslove kao pravo rođenja koje zaslužujete, već da ih vidite kao darove na kojima uvijek trebamo biti zahvalni. Molite se za vođe naših crkava da ostanu ponizni i uvijek prepoznaju Boga kao izvor svojih postignuća.
Čitanja prenosimo sa stranice Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral .hilp.hr
