Gospodin Isus je netom otposlao mnoštvo i učenici su svoga Učitelja uzeli u lađu.
Umoran od cjelodnevnih napora, zaspao je na stražnjem dijelu lađe. Nije skrivao svoj umor od očiju učenika: Sin Božji je zaista bio pravi čovjek. No u tom svojem poniznom stanju i dalje je bio Gospodin koji je „sabrao vjetar u svoje šake … svezao vode u plašt“ ( Izreke 30,4 ). To je bilo nešto što su učenici trebali zapanjeno priznati.
Kad se podigla žestoka oluja isprva su, umjesto da sve prepuste Njegovom božanskom vodstvu, vidjeli samo vlastitu bespomoćnost. U lađu su ga uzeli onakvog kakav je bio, ali teško da su uviđali tko je On bio. Ta oluja je trebala otkriti nešto od Njegove slave.
Ne nađe li se naša vjera ponekad na sličan način na ispitu? Kada oluja uzme maha i kada se umnože valovi, kada životne kušnje nahrupe protiv nas, često izgleda da se „lađa našeg života“ puni vodom i tonom.
U takvim okolnostima svoju smirenost možemo održati samo dubokim razmišljanjem o veličini i slavi Sina Božjega. Ako izgleda da On spava dok naša zabrinutost i uznemirenost ostaje, ne smijemo zaboraviti da su vjetar i valovi još uvijek potpuno pod Njegovim nadzorom kao i tada kada je ustao u lađi is vlašću im zapovjedio da se smire.
Vjetar je prestao; „nastala je potpuna tišina“ (red. 39). To je iskustvo vjere.
I digne se silan olujni vjetar pa valovi nadirahu u lađu … A on (Isus) bijaše na krmi; spavao je na uzglavlju.
