Jedan od najvažnijih stihova u cijelom Svetom pismu nalazi se u Petrovoj prvoj poslanici.
Apostol govori o potrebi da se naša vjera ispita: “Da kušnja vaše vjere, koja je mnogo dragocjenija od raspadljivog zlata, iako se ognjem ispituje, nađe se na hvalu, čast i slavu kod pojave sv. Isus Krist” (1 Petrova 1,7).
U ovom istom odlomku, Petar nam govori s čime možemo očekivati da ćemo se suočiti u takvim testovima vjere: “…makar već neko vrijeme…. u nevolji ste zbog mnogostrukih iskušenja” (r. 6).
Grčka riječ koja se ovdje koristi za “iskušenje” znači “dokazivanje, ispitivanje, testiranje poteškoćama i nedaćama”. Jedan prijevod to kaže ovako: “ispitivanje nevolja”. Petar kaže: “Ako ste sljedbenik Isusa Krista, tada ćete proći kroz mnoga teška iskušenja i iskušenja. Bit ćete ozbiljno testirani!”
Petar jasno daje do znanja da takvi testovi vjere nisu namijenjeni nominalnim kršćanima. Ove vatrene kušnje su namijenjene prodanim vjernicima – onima koji su posvećeni, poslušni, poškropljeni Isusovom krvlju – kršćanima koji imaju “živu nadu” zbog svoje vjere (vidi stihove 2-5).
Jednostavno rečeno, Bog nam kroz ovaj odlomak govori: „Dragocjena mi je vaša vjera – dragocjenija od svega bogatstva ovoga svijeta, koje će jednoga dana nestati! I u ovim posljednjim danima – kada neprijatelj šalje svakovrsno zlo protiv tebe – želim da možeš stajati jak, s nepokolebljivom vjerom.
“Ipak, da bih iznjedrio takvu zlatnu vjeru u tebi, moram te dovesti na mjesto velikih kušnji. Uostalom, plemeniti metali se iskušavaju samo vatrom. Dakle, moraš unaprijed znati da dolaze velike kušnje!
“Ova vatrena iskušenja trajat će samo jednu sezonu. Proći ćete kroz vrijeme velike težine, tuge, žalosti, očaja. Nebesa će izgledati kao mjed. Pitat ćete se čuju li se vaše molitve. Ponekad doći ću u iskušenje da odustanem.
“Ali ja ću te čuvati i blagoslivljati kroz svaki mračni dan! Tvoj je dio jednostavno imati vjere u mene. Čuvat ću te moja moć, kroz vjeru!” “…vas, koje Božja snaga po vjeri čuva za spasenje spremno da se objavi u posljednje vrijeme” (stihovi 4-5).
Ljubljeni, ovi vatreni testovi naše vjere su važni – jer se Božja moć čuvanja, oslobađanja oslobađa u skladu s našom vjerom u njega. Što je jača naša vjera, to će više njegova moć čuvanja biti oslobođena u našim životima.
Pavao svjedoči kako je podnio takve teške nedaće i kušnje: “Služeći Gospodinu sa svom poniznošću, s mnogim suzama i kušnjama koje su me snašle…” (Dj 20,19). Apostol koristi istu grčku riječ za “iskušenje” koju Petar koristi – što znači “ispitivanje, kušanje, provjeravanje nevolja”. On je priznao: “Znam da u svemu što prolazim, Gospodin pokušava oblikovati nešto u meni. On želi iznjedriti trajnu vjeru!”
Jakov piše: “Smatrajte velikom radošću, braćo moja, kad padnete u razne kušnje, znajući ovo da prokušanost vaše vjere rađa strpljivošću” (Jakov 1,2-3). Jakov ovdje ne govori o iskušenjima požude ili slijeđenju želja tijela. Ne – on koristi istu grčku riječ za “iskušenje” koju čine Petar i Pavao, što znači “ispitivanje nedaća”.
Jakov kaže: “Kad god teške kušnje dođu na vas, radujte se! Možete biti uvjereni da u takvim vremenima Bog djeluje u vama. Ne ide đavao za vama, pokušavajući vas srušiti – nego Gospodin, koji želi vas izgraditi. On je na djelu, dovodi vas do mjesta odmora i vjere u njega!”
Vjerujem da je jedna od stvari s kojom se Gospodin najviše želi nositi u svojoj crkvi nestrpljivost. Nestrpljivost je temeljni uzrok svih mrmljanja i prigovaranja. Gdje god postoji nestrpljenje, ne može biti vjere.
A Božji ljudi su notorno nestrpljivi! Kroz povijest smo stalno Bogu davali rokove, vapili: “Gospodine, koliko dugo se moramo moliti za ovo? Gdje si? Ako nešto ne poduzmeš uskoro, bit će prekasno!”
Ipak, Bog ne odgovara na takvu molitvu. Umjesto toga, on nas nastavlja iskušavati – kako bi uhvatio naš nestrpljivi duh!
Postoji izlaz iz našeg vremena velikog testiranja!
Petar nam govori: “Gospodin zna kako pobožne izbaviti iz napasti…” (2 Pt 2,9). Ponovno se koristi ista grčka riječ za “iskušenje”, što znači “ispitivanje nedaća”.
A Pavao piše: “Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske, ali vjeran je Bog, koji neće dopustiti da budete kušani više nego što možete, nego će s kušnjom napraviti put za bijeg, da možda biste to mogli podnijeti” (1. Korinćanima 10,13).
Vrlo jasno, Bog nas ne želi držati u našim kušnjama. Zašto bi on bio zainteresiran da nas drži usred kušnje i nevolje? On ne dobiva nikakvu slavu od testiranja svoje djece – već od rezultata naših testiranja!
Postoji samo jedan način da izbjegnemo naše kušnje – a to je prolazeći test. Razmislite o tome: kad ste bili u školi, kako ste na kraju pobjegli? Položili ste završni ispit. A ako nisi prošao, vraćen si u razred.
To je bio slučaj s drevnim Izraelom, kada ih je Bog doveo do Crvenog mora. Bog je iskušavao svoj narod, iskušavao ih, provjeravao. Doveo ih je do samog ruba uništenja – okruživši ih planinama s dvije strane, morem s druge i nadolazećim neprijateljem s druge strane.
Jakovljev izraz, “… pasti u razne napasti…” (Jakovljeva 1:2), odnosi se na izraelska testiranja. Izraz znači “biti spušten u jamu i okružen neprijateljima”. To se dogodilo s Izraelom. Bog ih je bacio u doslovnu jamu – ljudski nemoguća situacija!
Ipak, Gospodin je stavio Izrael u tu okolnost očekujući određenu reakciju. Želio je da njegov narod prizna svoju bespomoćnost. Želio ih je čuti kako govore: “Sjećamo se kako nas je Bog izbavio od pošasti. Sjećamo se kako nas je izveo iz peći nevolje, gdje smo pravili cigle bez slame i nismo imali odmora. Anđeo smrti došao je na zemlju – ali nijedno naše dijete nije dirnuto.
“Bog nas je tada izbavio – i učinit će to opet! Radujmo se njegovoj vjernosti. On je Bog – i dao nam je obećanja koja će održati. Zaštitit će nas od svakog neprijatelja koji dođe protiv nas. Sada, hajdemo svi plešite Gospodinu, u znak zahvalnosti i zahvalnosti!”
Mogli biste pomisliti: “Kako je Bog mogao očekivati da će Izrael imati takvu reakciju? Oni su bili samo ljudi – i bili su u beznadnoj situaciji. Jesu li stvarno trebali plesati usred tih groznih okolnosti?”
Da apsolutno! To je bila tajna izlaska iz njihovih poteškoća. Vidite, Bog želi nešto od svih nas u našim vremenima ogromnih nevolja i kušnji. On želi da mu prinesemo žrtvu zahvalnicu usred svega toga!
Vjerujem da je Jakov otkrio ovu tajnu kada je upozorio: “… smatrajte velikom radošću kad padnete u razne kušnje…” (Jakov 1:2). Govorio je: “Nemoj odustati! Napravi oltar u svom srcu i prinesi radosnu zahvalu usred svojih kušnji.”
Naravno, Izrael je prinio Gospodinu hvalu i zahvalu – ali su to učinili na pogrešnoj strani Crvenog mora! Da, ljudi su se veselili cijelu noć – ali Bogu to nije bilo drago. Svatko može vikati u znak zahvalnosti nakon pobjede. Ali pitanje koje je Bog postavio Izraelu bilo je: “Hoćeš li me pohvaliti prije nego što pošaljem pomoć – dok si još usred bitke?”
Vjerujem da bi se Izrael radovao na “probnoj strani” Crvenog mora, ne bi morali ponovno biti testirani u vodama Mare. Da su prošli test Crvenog mora, vode u Marahu ne bi bile gorke, već slatke. I Izrael bi vidio kako voda izvire posvuda u pustinji, umjesto da stalno mora biti žedan.
Umjesto toga, Bog je morao nastaviti iskušavati Izrael, čekajući da se njihova vjera probudi. S vremena na vrijeme suočavali su se s bitkama, kušnjama, iskušenjima – jer Bogu nikada nisu ponudili vjeru. A ta su iskušenja postajala sve teža i intenzivnija – jer ljudi niti jednom nisu stali usred svojih kušnji da prinesu Gospodinu žrtvu zahvalnicu!
Tema zahvalnosti došla mi je nedavno u vrijeme velike osobne težine.
U to vrijeme, naša zgrada crkve trebala je velike radove. Problemi župljana su se gomilali. Činilo se da svi koje sam poznavao prolaze kroz neku vrstu kušnje. I osjećao sam teret svega toga.
Napokon sam se uvukao u ured svoje žene i rekao joj: “Upravo mi je dosta! Na kraju sam snage. Moram uzeti mjesec dana slobodno. Želim jednostavno nestati i ne raditi ništa .”
Zatim sam otišao u svoj ured i sjeo, sažaljevajući sam sebe. Počeo sam se žaliti Bogu: “Gospodine, koliko ćeš me dugo držati u ovoj vatri? Koliko dugo trebam moliti o svim ovim stvarima prije nego što učiniš nešto? Zar ne vidiš koliko je moj duh postao umoran? Čini se da je sve blokirano nekom preprekom. Moje su molitve žarke kao nikada u životu. Ipak, čini se da se ništa ne događa. Kada ćeš mi odgovoriti, Bože?”
Iznenada, Duh Sveti je pao na mene – i osjetio sam sram. Duh je šapnuo mom srcu: “Samo mi sada počni zahvaljivati, Davide. Donesi mi žrtvu zahvalnosti – za sve ono što sam u prošlosti učinio za tebe i za ono što ću učiniti u budućnosti .
“Hvala mi za službu Times Square Church, za tvoje zdravlje, za tvoju obitelj, za izbavljenje tvoje žene i kćeri od raka. Daj mi žrtvu zahvalnosti – i odjednom će sve izgledati drugačije! Tvoja će depresija nestati. Ti ćeš imaj mir u svojoj bitci. Blagoslovit ću tvoju dušu sa sigurnošću!”
Te su se riječi smjestile u moj duh. Ali pitao sam se: “Što Gospodin misli, ‘žrtva zahvalnica’?” Požurio sam do svoje konkordancije da potražim izraz u Svetom pismu. Bio sam iznenađen svim referencama koje sam pronašao:
“Neka prinose žrtve zahvalnice i neka s radošću navješćuju djela njegova” (Psalam 107,22).
“Tebi ću prinijeti žrtvu zahvalnicu i zazvat ću ime Gospodnje” (116,17).
“Dođimo pred lice njegovo sa zahvaljivanjem i kličimo mu psalmima” (95,2).
“Hvalit ću ime Božje pjesmom i veličat ću ga zahvaljivanjem. I to će se više svidjeti Gospodinu nego vol ili junac…” (69,30-31).
Također, sjetio sam se najpoznatijeg od svih biblijskih odlomaka o zahvaljivanju: “Uđite na vrata njegova sa zahvaljivanjem, u dvorove njegove s hvalom: zahvaljujte mu i blagoslivljajte ime njegovo” (100:4).
Dok sam čitao komentar na ovaj posljednji stih, otkrio sam da psalmist govori o danu pomirenja u Starom zavjetu. I kakav je to bio divan dan!
Pod Starim savezom, Izrael je održavao godišnji dan pomirenja, u kojem su ljudi bili očišćeni od svih grijeha koji su se nakupili tijekom prethodne godine. Pomirenje je obavljeno kroz svećeničku žrtvu. Ipak, prije tog dana svake godine, mora da je postojao ružan, crni oblak depresije koji je visio nad logorom – jer su ljudi bili opterećeni teretom svojih nagomilanih grijeha.
Kakva je iznimno značajna ceremonija bila na dan pomirenja. Izraelci su to morali planirati tjednima unaprijed. Evo što se dogodilo toga dana:
Dva mlada jarca (koja se u Svetom pismu nazivaju “telad”) odvedena su do vrata Svetohraništa i prikazana velikom svećeniku kao žrtva. Ove dvije koze trebale su biti jednake težine, visine i čistoće. Bacao se ždrijeb, a jedan od jaraca odabran je za krvavu žrtvu. Oko vrata mu je bila omotana grimizna tkanina kako bi ga razlikovali za žrtvovanje. Drugi jarac je označen kao žrtveni jarac i držan je izvan svetog mjesta.
Prva koza je odvedena na žrtvenik i zaklana, gdje je njena krv skupljena u zdjelu. Svećenik je zatim odnio krv u Svetinju nad svetinjama, gdje ju je prinio tamjanom. Dok je tamjan gorio, ispunio je Svetinju nad svetinjama dimom, koji je predstavljao Božju prisutnost. Zatim je svećenik krvlju poškropio pomirilište jednom, a ispred njega sedam puta.
Vani su sve osobe u logoru ležale ničice tijekom cijele žrtvene procedure. Nitko nije vidio ništa od toga dok se dogodilo. Ipak, ritual je značio da se vrši okajanje za njihove grijehe. Njihovi prijestupi tijekom cijele godine bili su oprošteni, odnosno “pokriveni”.
Nasuprot tome, sljedeći dio ceremonije bio je zamišljen kao vrlo vidljiva, ilustrirana propovijed koju je mogao vidjeti svaki Izraelac. Doista, u ovom trenutku svi su trebali stajati i radovati se.
Dok je još bio na svetom mjestu, veliki svećenik je presvukao svoju posebnu odjeću i obukao svoju redovnu svećeničku odjeću. Zatim je izašao i položio obje ruke na glavu preostalog žrtvenog jarca. Dakle, hebrejska riječ za “žrtveno janje” znači “uklanjanje”. A svećenikov čin polaganja ruku na žrtvenog jarca simbolizirao je prijenos svih ljudskih grijeha na glavu životinje:
“A Aron će položiti obje svoje ruke na glavu živoga jarca i priznati nad njim sva bezakonja sinova Izraelovih i sve njihove prijestupe u svim njihovim grijesima, stavljajući ih na glavu jarcu, i poslat će odvede ga rukom sposobna čovjeka u pustinju” (Levitski zakonik 16,21).
“Čovjek u formi” koji se ovdje spominje bio je snažan, fizički sposoban čovjek odabran za mukotrpan zadatak odvođenja žrtvenog jarca u divljinu i tamo ga ostavljanja. Međutim, ovaj čovjek nije mogao odvesti kozu na bilo koje mjesto u pustinji; životinja bi mogla odlutati natrag, a ljudi bi se podsjetili na svoje grijehe. Dakle, morao je biti fizički spreman voditi kozu na dugo putovanje u nenaseljeno područje, mjesto odakle se ne bi mogla vratiti.
“I jarac će odnijeti na sebi sve njihove zločine u zemlju nenastanjenu; i on će pustiti jarca u pustinju” (r. 22). Fraza “nenaseljeno” ovdje znači “neizbježno mjesto”. Dok je čovjek u dobroj formi vodio žrtvenog jarca u pustinju, pratila bi ga skupina stražara koji su nosili zastave. Odredište im je obično bila dolina okružena izbočinama, gdje bi se koza spustila kako ne bi mogla pobjeći.
Sada, dok je svećenik polagao ruke na žrtvenog jarca, započinjući drugi dio obreda pomirenja, ispovjedio je grijehe cijelog tabora. U biti, molio se: “Gospodine, stavi moje grijehe i grijehe naroda na glavu ovog jarca. Sada odlazi!”
Čovjek u dobroj formi zatim je žrtvenom jarcu privezao povodac i izveo ga iz logora. A kakav je to prizor bio za ljude! Cijeli je Izrael stajao i gledao, klicao, radovao se dok su žrtvenog jarca odvodili. Bila je to ilustrirana propovijed koju su svi – uključujući i djeca – mogli razumjeti: “Ne samo da su nam grijesi oprošteni – nego su i uzeti od nas!”
Narod je znao da kad se taj jarac izvede iz njihove sredine, više ga nikada neće vidjeti. A ni Gospodin se ne bi sjetio njihovih grijeha. Tako se iz tabora začuo silan povik!
Ovo je prekrasna slika onoga što Isus Krist čini za nas. Oba jarca predstavljaju Isusa – janje koje je zaklano za nas i onoga koji odnosi grijehe svijeta:
“On je, doista, uzeo naše jade i ponio naše boli, a mi smo ga smatrali udarenim, udarenim od Boga i poniženim” (Izaija 53,4). „Koji sam grijehe naše ponese tijelom svojim na drvo, da mi, umrijevši grijesima, pravednosti živimo; Poput dobrog čovjeka koji je odveo koze, Isus je naše grijehe zakopao na mjesto “nenaseljeno”: “… sve ćeš njihove grijehe baciti u dubinu morsku” (Mihej 7,19).
Poput Izraelaca, i mi trebamo ući u Gospodinovu prisutnost sa zahvalnošću!
Živimo u danu kada je naš veliki svećenik, Isus, već prikazao žrtvu vlastite krvi ocu, da izvrši pomirenje za naše grijehe. Krist je izbrisao sve naše prijestupe, da se nikada ne spomenu protiv nas. Dakle, za nas je djelo pomirenja završeno.
Ipak, poput Izraelaca, i mi trebamo doći u Gospodnje dvore kao što kaže Psalam 100 – sa zahvaljivanjem i slavljenjem. I sa sobom ćemo povesti dvije “koze”:
„Ponesite sa sobom riječi i obratite se Gospodinu; recite mu: Ukloni svaku bezakonost i primi nas milostivo, tako ćemo vratiti telad usana svojih“ (Hošea 14,2). Riječ “tele” ovdje predstavlja naše usne, odnosno riječi. Puno značenje ove fraze na hebrejskom je: “Žrtvovat ćemo mlade junce, čak i naše usne.”
Naš prinos zahvalnice treba napraviti s dva jarca koja donosimo – prinos naših usana ili glasova. Bog govori: “Donesi pred mene svoje riječi zahvale. Govori, pjevaj mi svoje hvale!”
Ne smijemo više prinositi Bogu krvne žrtve ili darove od srebra i zlata za pomirenje. Umjesto toga, trebamo mu prinijeti žrtvu hvale i zahvaljivanja sa svojih usana: “Po njemu, dakle, neprestano prinosimo Bogu žrtvu hvale, to jest plod naših usana koje slave njegovo ime” (Hebrejima 13: 15). „Plod usana naših“ je naša zahvalnost i hvala!
Jedan od najsnažnijih primjera ovoga nalazi se u Knjizi proroka Jone.
Poslušaj Jonine riječi: „Bacio si me u dubinu… bujice su me okružile; svi valovi tvoji i valovi su me prešli… dubina me zatvorila… Sišao sam u dna… zemlja sa svojim prijekovima bila je oko mene zauvijek” (Jona 2:3-6).
Jonah je dotaknuo dno, zakopan u utrobi kita. Vodio je bitku za život – ispunjen očajem, sramom i krivnjom. Bio je teška srca – doslovce najniže što čovjek može pasti. Mislio je da ga je Bog napustio.
Dakle, kako je Jona izašao iz svoje jame? Jednostavno, prošao je test! “Kad je moja duša klonula u meni, sjetio sam se Gospodina… Tebi ću žrtvovati glasom zahvalnim…” (stihovi 7, 9).
Jonah nije primio nikakvu riječ o izbavljenju. Bio je u bezizlaznoj situaciji, a sve oko njega bilo je mračno i turobno. Bio je spreman pasti u nesvijest. Ipak, kada je došao do takve točke, rekao je: “Samo ću zahvaliti Gospodinu!”
Usred svih svojih nevolja, Jona je ušao u Gospodinovu prisutnost s “teletima” svojih usana – i ponudio je zahvalu! Bog je odgovorio: “To je ono što sam čekao da čujem da kažeš, Jonah. Vjerovao si mi usred svega. Upravo si prošao test!”
Pismo kaže: “Gospodin reče ribi i ona izbljuva Jonu na suho” (stih 10). Jednom zapovijedi s neba, riba je ispljunula Jonu na obalu. I taj opterećeni čovjek sigurno se otkotrljao na plažu vičući: “Slobodan sam! Slobodan sam!” Vjerojatno je plesao dok je čupao alge iz kose – jer već je bio na oltaru zahvalnice!
Možete pitati: “Brate Dave, ako položim svoj sadašnji ispit, hoće li to jamčiti da više nikada neću morati proći još jedan?” Ne nikada! Naša se vjera neprestano crpi iz nas, jednostavno zato što živimo u ovom palom, grešnom svijetu. Gospodin nam mora nastaviti donositi ohrabrenje.
Zato nas Pavao upućuje: “…u svemu molitvom i prošnjom sa zahvaljivanjem očitujte svoje želje Bogu” (Filipljanima 4,6). „U njemu ukorijenjeni i nazidani, i utvrđeni u vjeri, kako ste poučeni, obilujte u njoj zahvaljivanjem“ (Kološanima 2,7).
Prolazite li sada kroz teško razdoblje? Imaš li neprijatelja koji te ranjavaju, razdiru? Nalazite li se u situaciji u kojoj ne možete učiniti ništa? Jeste li opterećeni težinom, tugom, stresom? Osjećate li da jednostavno ne možete nastaviti?
Dragi sveče, nemoj se uznemiriti. Ne radi đavao na vama – nego Bog! Gospodin zna da će vam trebati velika vjera da nadvladate mračna vremena koja dolaze. Doista, morate biti u stanju stati samo uz vjeru. Ipak, on zna da vaša vjera mora biti iskušana vatrom – vatrom nevolje, kušnje, nevolje.
Način na koji reagirate u krizi određuje vaš hod s Bogom nakon toga. Ako radite stvari na svoj način – ako ne čekate da Gospodin riješi vašu situaciju – posrtat ćete cijelim ostatkom puta.
Kad se nemaš gdje okrenuti, obrati se zahvaljivanju. Zahvalite Gospodinu na njegovom oproštenju – što vas je oslobodio svih prošlih grijeha. Zahvalite mu što vas je izbavio iz lavljih zubi…što vam je dao novi dom u slavi…za sve njegove prošle blagoslove, za sva njegova obećanja, za sve što će učiniti. U svemu zahvaljujte!
Služimo Bogu koji će nas izbaciti iz naše najveće krize na sigurnu obalu. Dakle, napravi mu oltar u svom srcu upravo sada, usred svoje krize. I prinesite mu svoju žrtvu zahvalnicu!
Piše portal: worldchallenge.org