Čovjek koji pati želi pomoć. Kada bolest traje, bol ne prestaje ili medicina još nema odgovor koji očekujemo, obećanje brzog olakšanja može zvučati posebno privlačno.
Upravo se u takvim okolnostima ljudi mogu susresti s bioenergičarima, iscjeliteljima i različitim praksama koje govore o „energijama“, „kanalima“, „vibracijama“ ili nevidljivim silama koje navodno mogu utjecati na zdravlje.
Za kršćanina pitanje nije samo djeluje li neka metoda, nego i što se zapravo iza nje tvrdi, na čemu se temelji i kome čovjek povjerava svoje zdravlje i svoju nutrinu. Vjera ne poziva čovjeka da odbaci medicinu.
Naprotiv, razboritost traži da zdravstvene probleme povjeravamo kvalificiranim zdravstvenim stručnjacima i da budemo oprezni prema postupcima koji obećavaju liječenje bez odgovarajućih dokaza. Jednako tako, kršćanin treba razlikovati medicinski postupak od prakse koja svoje djelovanje objašnjava neodređenim duhovnim silama.
Nije svaka priča o „energiji“ isto što i medicina
Riječ energija zvuči znanstveno, ali sama uporaba te riječi ne znači da je neki postupak medicinski potvrđen. U medicini postoje mjerljivi fizički oblici energije koji se koriste u dijagnostici i liječenju. To nije isto što i tvrdnja da osoba rukama prenosi ili usmjerava neku nevidljivu životnu energiju.
Zato je dobro postaviti vrlo jednostavna pitanja: Što se točno tvrdi da djeluje? Postoje li kvalitetni dokazi? Može li se učinak pouzdano provjeriti? Traži li osoba da se zbog tretmana odustane od liječnika ili propisane terapije?
Poseban razlog za oprez postoji kada se uz navodno liječenje pojavljuju rituali, zazivanje nepoznatih duhovnih sila, „otvaranje energetskih kanala“, posebni simboli ili obećanja koja prelaze područje medicine.
Kršćanska vjera Boga ne promatra kao bezličnu energiju kojom čovjek može upravljati. Bog nije sila koju možemo naučiti „kanalizirati“. On je osoba koja čovjeka poziva u odnos vjere, ljubavi i slobode.
Molitva zato nije tehnika kojom pokušavamo proizvesti željeni rezultat. Kada kršćanin moli za ozdravljenje, on svoju potrebu povjerava Bogu, ali ne određuje Bogu što mora učiniti.
Kad tražiš ozdravljenje, ne zaboravi kome pripada tvoje srce
Najveća opasnost nastaje kada želja za zdravljem postane toliko snažna da je čovjek spreman prihvatiti gotovo svako obećanje samo da bi mu bilo bolje.
Bolest može čovjeka učiniti ranjivim. Upravo tada treba biti posebno oprezan prema onima koji nude sigurnost koju nitko ne može zajamčiti.
Kršćanin može moliti za čudo, ali istodobno otići liječniku. Može tražiti zagovor Crkve, a prihvatiti medicinsko liječenje. Jedno ne isključuje drugo.
Problem nastaje kada se povjerenje premjesti s Boga i razborite zdravstvene skrbi prema tajanstvenim silama kojima netko navodno može upravljati.
Ne treba pritom svakog čovjeka koji je nekada otišao bioenergičaru odmah plašiti pričama o teškim duhovnim posljedicama. Nije opravdano svaku bolest, tjeskobu ili životnu poteškoću koja se poslije pojavi automatski pripisati takvom iskustvu.
Ako je vjernik sudjelovao u praksi za koju sada smatra da nije bila u skladu s njegovom vjerom, može jednostavno i iskreno ponovno usmjeriti svoje povjerenje prema Kristu. Može razgovarati sa svećenikom kojem vjeruje, pristupiti ispovijedi ako za to postoji potreba i nastaviti svoj duhovni život bez straha.
Krist čovjeka ne poziva u paniku, nego u slobodu.
Ako si bolestan, traži odgovarajuću liječničku pomoć. Ako si duhovno nemiran, traži molitvu, sakramente i razgovor s razboritim svećenikom. A kada ti netko obećava ozdravljenje pomoću tajanstvene energije koju samo on može usmjeravati, zastani i dobro provjeri što ti zapravo nudi.
Ne moraš tražiti nepoznate sile da bi pronašao nadu. Kršćanska nada počinje povjerenjem u živoga Boga, a odgovorna briga za zdravlje uključuje i razboritost prema metodama koje nisu dokazano liječenje.
