Molitva „Dušo Kristova“ pripada onim molitvama koje u malo riječi obuhvaćaju gotovo cijeli život vjernika. U njoj čovjek ne traži samo pomoć u jednoj nevolji niti moli samo za jednu određenu potrebu.
On Kristu donosi cijeloga sebe: svoju dušu, tijelo, slabosti, rane, strahove, život i posljednji trenutak ovozemaljskog puta. Generacije vjernika poznavale su ovakve molitve napamet.
U obiteljima i manjim sredinama molitva je bila prirodan dio svakodnevice, a pojedine stare molitve prenosile su se s roditelja na djecu i s baka i djedova na unuke.
„Dušo Kristova“ osobito je prikladna uz svetu misu i pričest jer njezine riječi usmjeravaju srce prema Kristu kojega je vjernik primio. Može se moliti i prije mise kao priprava srca, ali posebno snažno odzvanja nakon pričesti, kada u tišini zahvaljujemo Isusu za njegovu blizinu.
Molitva koja nas vodi u dubinu susreta s Kristom
Nakon svete pričesti lako je odmah mislima prijeći na ono što nas čeka nakon mise. Upravo tada vrijedi ostati nekoliko trenutaka u tišini. Ne trebaju nam velike riječi. Potrebno je samo postati svjestan kome smo otvorili svoje srce.
„Dušo Kristova“ pomaže upravo u tome. Ona usmjerava pogled na Krista i na otajstvo njegove žrtve. Molimo ga da nas posveti, spasi, okrijepi, očisti i zaštiti. To nije molitva udaljenom Bogu, nego Isusu kojemu dopuštamo da uđe u najdublja mjesta našega života.
Posebno snažno odzvanja molba da nas Krist sakrije među svoje rane i ne dopusti da se od njega odijelimo. U tim riječima može se pronaći čovjek koji je umoran, ranjen, uplašen ili opterećen vlastitim grijesima. Kristove rane postaju mjesto kojemu se možemo vratiti kada nemamo snage nositi sve sami.
Ne žuri nakon pričesti ostani nekoliko trenutaka s Isusom
Vrijeme nakon pričesti dragocjeno je za osobnu zahvalnost. Dok se misa nastavlja, srce može jednostavno reći: „Isuse, ostani sa mnom. Ne dopusti da se udaljim od tebe.“
Upravo nas „Dušo Kristova“ uči takvom predanju. Ona nas podsjeća da vjera nije samo traženje Božje pomoći kada nastane problem. Vjera znači pripadati Kristu i onda kada je lako i onda kada postane teško.
Zato ovu molitvu možemo ponovno vratiti u svoju svakodnevicu. Možemo je moliti nakon pričesti, u tišini crkve, pred Presvetim, kod kuće ili u trenutku kada osjećamo da nam je potrebna Božja blizina. Stare molitve ne gube vrijednost zato što su stare. Kada ih izgovaramo srcem, one ponovno postaju žive.
Molitva „Dušo Kristova“
Dušo Kristova, posveti me.
Tijelo Kristovo, spasi me.
Krvi Kristova, napoji me.
Vodo iz prsiju Kristovih, operi me.
Muko Kristova, okrijepi me.
O dobri Isuse, usliši me.
Među rane svoje sakrij me.
Ne dopusti da se odijelim od tebe.
Od neprijatelja zlobnoga brani me.
Na času smrti moje zovni me
i zapovjedi mi da dođem k tebi,
da te sa svetima tvojim hvalim
u vijeke vjekova. Amen.
Kada završi sveta misa, možda ćemo izaći kroz ista vrata kroz koja smo ušli i vratiti se istim obvezama. Ali susret s Kristom može promijeniti način na koji ih nosimo.
Zato nakon pričesti ne treba odmah žuriti srcem iz crkve. Ostani s Isusom još koji trenutak. Zahvali mu, predaj mu ono što te boli i zamoli ga riječima ove stare molitve: „Ne dopusti da se odijelim od tebe.“
