Drevni rukopis pronađen u Egiptu ponovno privlači pozornost javnosti zbog tvrdnji da donosi „skrivene“ Isusove riječi i drukčiju sliku ranog kršćanstva. Riječ je o Evanđelju po Tomi, tekstu koji nije dio katoličkoga biblijskog kanona i koji se bitno razlikuje od četiriju kanonskih Evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu.
Iako ga pojedini naslovi predstavljaju kao „zabranjeno“ ili tek nedavno otkriveno evanđelje, stvarnost je manje senzacionalna. Potpuni koptski tekst pronađen je 1945. među rukopisima kod Nag Hammadija u Egiptu, a dijelovi njegova grčkog teksta bili su pronađeni još ranije u Oxyrhynchusu.
Evanđelje po Tomi desetljećima je predmet znanstvenih istraživanja, pa nije riječ o tekstu koji je Crkva tek sada pokušala sakriti ili koji je nakon 80 godina prvi put izašao u javnost.
Upravo zato ovaj drevni spis vrijedi promatrati bez senzacionalizma. Za kršćanina zanimljivost nekog starog rukopisa ne znači automatski da je riječ o vjerodostojnom Evanđelju niti da ono mijenja ono što Crkva stoljećima naviješta o Isusu Kristu.
Što je zapravo Evanđelje po Tomi?
Evanđelje po Tomi nije evanđelje oblikovano poput četiriju knjiga koje poznajemo iz Novoga zavjeta. Ne pripovijeda cjelovitu priču o Isusovu djelovanju, muci, smrti i uskrsnuću. Umjesto toga sadrži 114 izreka pripisanih Isusu, uz vrlo malo pripovjednog okvira. Dio tih izreka ima sličnosti s riječima koje nalazimo u kanonskim Evanđeljima, dok su druge sasvim drukčije ili zagonetnije.
Na početku teksta autorstvo se povezuje s Didimom Judom Tomom, no to samo po sebi nije dokaz da ga je napisao apostol Toma.
Vrijeme nastanka cijelog djela predmet je dugotrajne stručne rasprave. Postoje različita mišljenja o tome koliko je tradicija sačuvana u pojedinim izrekama stara te je li konačni tekst nastao u prvom ili drugom stoljeću.
To je važna razlika. Naslov „Evanđelje po Tomi“ ne znači da imamo potvrđenu knjigu koju je apostol Toma osobno napisao, a koja je poslije jednostavno izbačena iz Biblije.
Posebnu pozornost privlače izreke koje govore o Božjem kraljevstvu na način koji naglašava unutarnju spoznaju. Upravo su takvi dijelovi često izdvojeni na društvenim mrežama kako bi se stvorio dojam da je pronađeno „skriveno Isusovo učenje“ koje proturječi kršćanstvu.
No izdvojena rečenica bez povijesnog, jezičnog i teološkog konteksta lako može dobiti značenje koje izvorni tekst nema.
Zašto Evanđelje po Tomi nije peto Evanđelje u Bibliji?
Četiri kanonska Evanđelja ne donose samo zbirku Isusovih izreka. Ona svjedoče o njegovu djelovanju, susretima s ljudima, čudesima, muci, smrti i uskrsnuću. Kristovo uskrsnuće pritom nije sporedna tema kršćanske vjere, nego njezino središte.
Evanđelje po Tomi strukturirano je sasvim drukčije. Nema pripovijest o Isusovoj muci i uskrsnuću kakvu nalazimo u kanonskim Evanđeljima. Upravo zato nije dobro izjednačavati činjenicu da drevni tekst sadrži riječi pripisane Isusu s tvrdnjom da ima isti status kao Matej, Marko, Luka i Ivan.
Povijesno otkriće takvog rukopisa ipak je vrijedno. Ono znanstvenicima pruža dodatni uvid u raznolikost ideja, zajednica i tekstova koji su postojali u prvim stoljećima kršćanstva. Ali povijesno zanimljiv tekst nije automatski Sveto pismo.
Za vjernika ovdje postoji i važna duhovna pouka. Privlače nas naslovi koji obećavaju „tajnu“, „zabranjenu istinu“ ili otkriće koje navodno ruši sve što smo dosad znali. Međutim, kršćanska vjera ne počiva na potrazi za senzacionalnim skrivenim porukama.
Krist kojega susrećemo u Evanđelju nije skriven samo za nekolicinu koji posjeduju posebno znanje. On poziva ljude da ga slijede, obraćaju se, ljube Boga i bližnjega, nose svoj križ i vjeruju Radosnoj vijesti.
Zato drevne spise možemo proučavati bez straha, ali i bez toga da im pripisujemo autoritet koji nemaju. Stari rukopis može biti zanimljiv povijesni dokument.
Za kršćanina, međutim, mjerilo vjere ostaje Krist naviješten u apostolskoj vjeri i Svetom pismu koje je Crkva primila i sačuvala.
Kao vjernici, pozvani smo kritički promišljati i razlučivati. Ne sve što zvuči duhovno vodi k Istini. A Istina, kako je rekao sam Krist, oslobađa.
