PATER AREK KRASICKI Kad bismo iskreno pogledali sebe, zaključili bismo da vrlo često pokušavamo biti onakvi kakve nas drugi žele

Ljudi se boje da će razočarati sebe i druge oko sebe. Ne vole kada ih se kritizira. Bježe od svojih pogrešaka ili da ih netko otkrije. Panično ne vole biti gori. Čini im se da neće moći preživjeti trenutak svoje slabosti. Ukoliko si se prepoznao u ovim riječima, jesi li spreman odreći se vlastitog „ja“ i dozvoliti od sebe napraviti „budalu“ u očima drugih? Sveti Ivan Krstitelj prethodi nas u tome.

On se mogao praviti da je neki velik duhovnik čije propovijedi slušaju se u svakoj kući, a ispod svake snimke ima milijune lajkova. Mogao je prihvatiti neznanje farizeja i ostalih te ući u igru „velikog čovjeka“. Mogao je biti prozvan i mesijom. Ali on to nije učinio jer je znao tko je on. Pogledajmo tu scenu da uhvatimo jednu misao i izvučemo iz toga jednu zadaću.

Židovi su očekivali mesiju. Ivan je bio za njih zanimljiv, pomalo neobičan, britka jezika. Njemu su poslali hramske svećenike i levite. To je bila teološka komisija koja je trebala ustvrditi tko je čovjek iz pustinje koji nikome se ne nabacuje, a opet svi mu trče. Postavili su mu samo jedno pitanje: „Tko si ti?“ Ivanov odgovor je neshvatljiv i za nas, jer on je priznao, ali nije zanijekao! „Nisam Ilija, nisam prorok, nisam Krist.“ Ivan je mogao dati svaki potvrdni odgovor kako bi ga proglasili „velikim čovjekom“, ali to nije učinio. On ima samo jednu misiju: krsti vodom na oproštenje grijeha u blizini Betanije na Jordanu i priprema put Isusu – Mesiji. Sve to zato da ljudi upoznaju Svjetlo i uđu u milost spasenja. Isus je Mesija.

Ivan je priznao, ali nije zanijekao! Ta nam rečenica čudno zvuči! U svojoj posebnosti ukazuje na to, tko Ivan Krstitelj nije. „Nisam Ilija, nisam Krist, nisam prorok, nego sam glas koji viče u pustinji“, to znači otprilike: „Vi čekate mesiju, ali ga ne poznate, a moja uloga je sasvim nova i ne možete nju shvatiti. Shvatit ćete tek tada, kada primite Mesiju.“

Ivanov odgovor je nevjerojatan, on će nam sigurno pomoći u oblikovanju našeg srca. Uvjeren sam da većina nas nismo sretni jer pokušavamo primiti na sebe različite uloge i očekivanja, i svoja i drugih, kakvi trebamo biti. Jedna od najvećih stvari kako pronaći sreću je usuditi se reći: „Ne, nisam taj!“ Kad bismo iskreno pogledali sebe, zaključili bismo da vrlo često pokušavamo biti onakvi kakve nas drugi žele. Zato smo stalno u utrci za nove Guiness’ove rekorde. Naša nesreća upravo dolazi tada, kada ne znamo tko smo i glumimo nekog drugog čovjeka. Tada nismo stabilni niti zreli. Utrkujemo se u tome kako ćemo ispuniti nečija očekivanja koja oni imaju prema nama.

Danas pogledaj duboko u sebe i reci si tko nisi. Često želimo postići ono što sami ne želimo, nego što drugi od nas žele jer su nas možda i tako oblikovali. Mislimo da ćemo se bolje osjećati jer drugi o nama dobro pričaju. Često također nabacujemo si krive terete upravo zbog toga da osjećamo kako smo „netko i nešto“, ali to je izvor naše nesreće. Slične situacije događaju se u međuljudskim relacijama. Netko želi se sviđati svojoj punici ili cura dečku toliko da zaboravlja o svom identitetu i kasnije zbog toga trpi. Tako je na svakom nivou i svugdje gdje god ima ljudi.

Ivan, kada je otkrio tko je on, učinio je to s velikom poniznošću. Ta poniznost je bila potpuno autentična. Nije imao neku zanimljivu perspektivu ispred sebe. Kratko nakon toga završio je u zatvoru, gdje je saznao da neće biti oslobođen. Sve prima s poniznošću i ne odustaje od Isusa. Tu je njegov identitet! Tu je njegov izvor sreće. On zna tko nije i ništa više ne mora glumiti.