Bog ne prolazi ravnodušno pokraj čovjekova života. On ga njeguje, podiže, strpljivo čeka i uvijek iznova pruža priliku za novi početak. Upravo nam prorok Izaija slikom vinograda približava koliko je velika Božja briga za njegov narod. Vinograd nije nastao slučajno.
Netko je pripremio zemlju, uklonio kamenje, posadio lozu, zaštitio je i čekao njezin plod. Tako Izaija govori i o Bogu: On daje sve što je potrebno da čovjek može rasti u dobru. No pred nama ostaje pitanje koje nije moguće zaobići što činimo s onim što nam je Bog povjerio?
Bog ne odustaje od vinograda koji je zasadio
Vinogradar dobro zna da između sadnje i berbe postoji dugo razdoblje čekanja. Loza zahtijeva pažnju, rezidbu, zaštitu i strpljenje. Plod se ne može prisiliti, ali bez brige teško može sazreti.
U toj slici možemo prepoznati vlastiti odnos s Bogom. Koliko nam je toga dano što nismo sami stvorili? Život, ljudi koje volimo, sposobnosti, vrijeme, mogućnosti, trenuci u kojima smo mogli ponovno ustati nakon pada mnogo toga primili smo kao dar.
Bog nas ne ljubi zato što mu možemo nešto dati što njemu nedostaje. Njegova ljubav nije trgovina. On želi da čovjek prihvati darovani život i dopusti da iz njega izraste dobro.
Zato slika vinograda nije samo lijepa biblijska usporedba.
Ona postaje ozbiljno pitanje savjesti. Ako je Bog toliko toga uložio u moj život, kakve plodove pronalazi?
Nije dovoljno samo reći da vjerujemo. Vjera treba postati vidljiva u načinu na koji opraštamo, govorimo, postupamo prema slabijima, odnosimo se prema obitelji i koristimo ono što nam je povjereno.
Čovjek može imati mnogo darova, a ipak živjeti samo za sebe. Može poznavati riječi Svetoga pisma, a ostati tvrd prema bližnjemu. Može govoriti o Bogu, a zatvoriti oči pred čovjekom kojemu je potrebna pomoć.
Tada vinograd postoji, ali nedostaje dobar plod.
Najvažnije nije koliko imamo, nego što s darovanim činimo
Isusova prispodoba o vinogradu ide još dublje. Čovjek lako zaboravi da nije apsolutni gospodar svega što posjeduje. Vrijeme, sposobnosti, novac, položaj, obitelj pa i sam život mogu početi izgledati kao nešto što pripada samo nama.
Ali kršćanski pogled drukčiji je: mi smo upravitelji darova koje smo primili.
Zato se vrijednost života ne mjeri samo onime što smo uspjeli prikupiti, nego plodom koji ostavljamo iza sebe.
Plod može biti oprost koji smo dali kada je bilo teško oprostiti. Može biti vrijeme koje smo darovali usamljenom čovjeku.
Može biti riječ kojom smo nekoga ohrabrili, molitva za osobu koja pati, poštenje kada bi prijevara bila lakša ili ljubav prema nekome od koga ništa ne očekujemo zauzvrat.
Tu dolazimo do jedne od najvažnijih životnih lekcija: nije dovoljno samo primati Božje darove – pozvani smo njima donositi dobro.
A taj plod ne nastaje samo ljudskom snagom.
Isus nam pokazuje gdje se nalazi njegov izvor kada govori o trsu i lozama. Loza odvojena od trsa može neko vrijeme izgledati gotovo jednako kao prije, ali u njoj više nema izvora života.
S vremenom se suši.
Tako je i s čovjekom. Možemo mnogo raditi, planirati, graditi i dokazivati se, ali ako izgubimo povezanost s Kristom, lako izgubimo i ono najvažnije smjer svojega života.
Ostati uz Krista znači dopustiti da molitva, Božja riječ, sakramenti i ljubav prema bližnjemu hrane našu nutrinu. Iz takve povezanosti postupno dolaze plodovi koje Bog traži: ljubav, strpljivost, milosrđe, vjernost, poniznost i spremnost služiti.
Možda danas ne trebamo pitati koliko smo postigli, nego nešto jednostavnije: što raste u vinogradu mojega života?
Ako prepoznamo da je nešto zaraslo, osušilo se ili prestalo donositi dobar plod, to nije razlog za očaj. Dok god se čovjek vraća Bogu, postoji mogućnost obraćenja i novoga početka.
Bog je strpljivi vinogradar. Njegova briga pokazuje koliko mu je čovjek drag. Na nama je da njegovu ljubav ne ostavimo bez odgovora, nego da život koji nam je darovan postane mjesto na kojem će sazrijevati plodovi koji ostaju i za vječnost.
