Psovka je postala toliko prisutna u svakodnevnom govoru da je mnogi više gotovo i ne primjećuju. Izgovara se u ljutnji, nervozi, šali ili jednostavno iz navike, često bez razmišljanja o značenju riječi koje izlaze iz naših usta.
Međutim, za kršćanina odnos prema Božjem imenu nije nevažna stvar. Ono što izgovaramo otkriva i ono što nosimo u srcu. Zato vrijedi zastati i zapitati se: jesmo li se toliko naviknuli na psovku da smo izgubili osjećaj za svetost Božjega imena i težinu riječi kojima vrijeđamo Boga i ranjavamo vlastiti duhovni život?
Teške posljedice koje mnogi ignoriraju
Veliki crkveni naučitelji kroz povijest jasno su upozoravali na težinu ovog grijeha. Sv. Ivan Zlatousti naglašava da psovka donosi duhovnu štetu ne samo pojedincu nego i cijeloj zajednici. Kada se psovka širi, gubi se blagoslov u životu, radu i odnosima.
Sv. Toma Akvinski psovku naziva jednim od najtežih grijeha jer je izravno usmjerena protiv Boga. Sv. Augustin ide još dalje i govori da psovka ima obilježje duhovnog uništenja jer razara odnos čovjeka s Bogom.
Bl. Alojzije Stepinac upozoravao je da psovka ne ostaje samo na riječima. Ona sablažnjava druge, osobito mlade, i širi zlo u društvu. Kada netko psuje, često potiče i druge da čine isto, čime se grijeh umnožava.
Postoji lijek: blagoslov umjesto psovke
Unatoč težini ovog grijeha, postoji put izlaska. Bog ne odbacuje čovjeka, nego ga poziva na obraćenje.
Jedna od najljepših duhovnih praksi je zamijeniti psovku blagoslovom. Umjesto ružnih riječi, vjernik može u sebi ili naglas izgovoriti:
Blagoslovljeno ime Božje
Blagoslovljen Isus Krist
Moj Bože, ljubim te
Takve riječi ne samo da liječe dušu nego i vraćaju mir u srce. One postaju mali čin ljubavi koji ima veliku vrijednost pred Bogom.
