Često je dovoljno nekoliko riječi, jedan pogrešan korak ili nečija životna odluka da o čovjeku stvorimo sliku koja možda uopće nije potpuna. Vidimo ono što je izvana, ali ne poznajemo njegove unutarnje borbe, trenutke slabosti, suze, molitve ni terete koje nosi.

Čovjek može vidjeti postupke, ali samo Bog poznaje dubinu srca i cijelu životnu priču. Zato nas kršćanska vjera ne poziva da tražimo tuđe pogreške i određujemo tko je dostojan Božje blizine, nego da čovjeku pristupamo s istinom, ljubavlju i milosrđem.

To ne znači opravdavati grijeh niti zanemarivati Božje zapovijedi, nego shvatiti da se čovjek ne mijenja tako što ćemo ga odbaciti. Isus nije došao samo zbog onih koji misle da su pravedni, nego upravo zbog grešnika, ranjenih i izgubljenih. Njegova vrata ostaju otvorena svakome tko se želi vratiti, pokajati i započeti novi život.

Ne poznajemo bitke koje drugi vode u tišini

Možemo godinama poznavati neku osobu, a ipak ne znati što se događa duboko u njezinu srcu. Netko se smije, a iznutra se raspada. Netko dolazi u crkvu noseći teret koji nikome nije ispričao. Netko ponovno pada u istu slabost, ali se možda svaki put ponovno podiže i moli Boga da ga ne napusti.

Zato trebamo biti oprezni kada donosimo konačne sudove o ljudima. Posebno je opasno kada počnemo određivati tko je „dovoljno dobar“ za Boga, tko pripada Crkvi, a tko ne, tko je pravi vjernik, a tko izgubljeni grešnik. Bog poznaje ono što nama ostaje skriveno.

On vidi čovjekovu prošlost, njegove rane, namjere, kajanje i čežnju za promjenom. Isus je upravo među ranjenima, odbačenima i grešnicima pokazivao koliko daleko može ići Božje milosrđe.

Nije ih ostavljao u grijehu, nego ih je susretao ljubavlju koja ih je pozivala na novi život. To je velika razlika između osude i obraćenja: osuda čovjeku govori da za njega više nema nade, dok Krist govori da se još može vratiti.

Prije nego osudimo drugoga, pogledajmo vlastito srce

Lako je primijetiti tuđi pad, a mnogo teže priznati vlastitu slabost. Možemo govoriti o Božjem zakonu, braniti vjeru i upozoravati na grijeh, a istodobno izgubiti ono bez čega kršćanstvo postaje hladno  ljubav prema čovjeku. Istina i milosrđe nisu neprijatelji.

Bog nas poziva na obraćenje upravo zato što nas ljubi. Zato ni mi ne trebamo drugoga otpisati zbog njegova sadašnjeg stanja. Ako možemo pomoći, pomozimo. Ako možemo savjetovati, učinimo to ponizno. Ako ne znamo što reći, možemo barem moliti.

A prije nego nekoga osudimo, sjetimo se koliko je puta Bog nama dao novu priliku. Svi smo na istom putu prema vječnosti. Netko danas može biti daleko od Boga, a sutra Mu predati cijeli život. Netko koga smatramo velikim vjernikom može prolaziti kroz duboku duhovnu krizu. Zato posljednja riječ o čovjeku ne pripada nama.

Pripada Bogu. Na nama je da budemo svjedoci istine, ali i ljudi milosrđa. Ne zatvarajmo vrata onome kome ih Bog još uvijek drži otvorenima. Ne dijelimo ljude olako na „dobre vjernike“ i „loše grešnike“.

Radije molimo da svi, počevši od nas samih, svakoga dana napravimo još jedan korak prema Kristu. Jer Bog ne traži savršenu prošlost. Traži srce koje Mu dopušta da ga mijenja.