Isusov ponovni dolazak jedna je od najvećih nada kršćanske vjere. Svijet se mijenja, generacije prolaze, ljudska sigurnost nestaje, ali Kristovo obećanje ostaje. Onaj koji je došao među nas, umro na križu i uskrsnuo nije svojim učenicima ostavio samo uspomenu na prošlost.
Ostavio im je obećanje budućnosti. Isus govori o domu Oca, o ponovnom susretu i životu koji smrt više neće moći oduzeti.
Zato kršćanin ne bi trebao živjeti opsjednut pitanjem kada će se dogoditi posljednji dan, nego se svakoga dana pitati nešto mnogo važnije: živim li danas tako da sam spreman susresti Gospodina?
Kristov povratak nije poruka koja treba paralizirati čovjeka strahom. Za onoga tko se pouzdaje u Boga, to je obećanje da zlo, patnja, nepravda i smrt neće imati posljednju riječ.
Isus je svojim učenicima ostavio veliko obećanje
Uoči svoje muke Isus govori učenicima riječi koje su kroz stoljeća postale izvor utjehe milijunima vjernika. Govori im da se njihovo srce ne uznemiruje i obećava da ide pripraviti im mjesto.
Zatim dolazi snažna poruka:
„Ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.“ (usp. Iv 14,3) U tim riječima nalazi se srce kršćanske nade.
Isus ne obećava svojim učenicima život bez križa. Ne govori da neće biti bolesti, gubitaka, progona ili trenutaka kada će se činiti da je Bog daleko.
Obećava nešto veće da sve ovo nije kraj. Kršćanska vjera zato ne završava grobom. Kristovo uskrsnuće pokazuje kamo vodi put onih koji mu pripadaju. Slično piše i apostol Pavao kada govori o budućem susretu s Gospodinom i zaključuje riječima:
„I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom.“ (1 Sol 4,17)
To je nada koja mijenja način na koji gledamo vlastiti život.
Ako vjerujemo da ćemo jednom stati pred Krista, tada današnji izbori dobivaju sasvim drugu težinu.
Vrijedi oprostiti.
Vrijedi ponovno početi.
Vrijedi pomoći čovjeku kojemu nitko ne želi pomoći.
Vrijedi ostati vjeran kada je lakše odustati.
Vrijedi moliti čak i kada ne osjećamo ništa.
Jer naš život ne ide prema praznini, nego prema susretu.
Ne traži datum Kristova dolaska pripremi svoje srce
Kroz povijest su ljudi mnogo puta pokušavali izračunati kada će doći kraj svijeta. Pojavljivali su se datumi, predviđanja i zastrašujuće tvrdnje. Isus, međutim, pozornost svojih učenika usmjerava drugamo.
„Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi.“ (Mt 24,42) To mijenja cijelu perspektivu.
Kršćanin nije pozvan panično promatrati svaki događaj u svijetu i pitati se je li upravo to posljednji znak. Pozvan je živjeti tako da mu Kristov dolazak ne bude katastrofa koju očekuje sa strahom, nego susret kojemu ide s nadom.
A kako se pripremiti?
Ne gomilanjem senzacionalnih proročanstava, nego obraćenjem srca. Pomiri se s čovjekom kojemu mjesecima ne govoriš. Oprosti koliko možeš i zamoli Boga da ti pomogne ondje gdje još ne možeš.
Vrati se molitvi ako si je napustio. Otvori Evanđelje. Učini dobro koje već dugo odgađaš. Ako si pao, ustani. Ako si se udaljio od Boga, vrati mu se.
Jer možda najveće pitanje nije: „Kada će Isus ponovno doći?“ Puno važnije pitanje glasi: „Ako bih ga danas susreo, što bi pronašao u mome srcu?“ Knjiga Otkrivenja završava gotovo čitavu Bibliju čežnjom za Kristovim dolaskom:
„Dođi, Gospodine Isuse!“ (Otk 22,20) To nije vapaj ljudi koji žele pobjeći od života. To je molitva ljudi koji znaju kome pripadaju. Kada čovjek zna da je njegov život u Božjim rukama, budućnost više ne mora biti samo izvor straha.
Krist je pobijedio smrt. Krist je obećao da će ponovno doći. A nama ostaje da živimo budni, vjerni i puni nade. Ne znamo dan ni čas. Ali možemo učiniti nešto već danas: otvoriti mu svoje srce i živjeti tako da nas, kada dođe, pronađe u vjeri.
