Mnogi ovu riječ krivo tumače. Tumače ju kao neku lošu situaciju. Smatraju da je loše biti sam. Je li to doista loše?
Živimo u svijetu gdje se sve brzo odvija. Nemaš vremena ni za što. Iz djeteta u odraslu osobu. Pitaš se na što si potrošio svo vrijeme koje ti je darovano; na izlaske, opijanja, ludiranja? Koliko si samo ljudi oko sebe učinio tužnim? Nisi svjestan toga. Zašto? Upravo zato što nisi razmišljao o tome.
Samoća, sama po sebi nama mladima je teška. Nekako je teško biti sam sa sobom i svojim mislima. Razmišljati o stvarima s kojim ne možeš pričati s ljudima.Ne razumiju te. Teško je svoju samoću podijelit s nekim. Upravo zato je lijepa. Ne možeš ju podijelit sa svakim, ali ako nađeš pravu osobu koja će shvatiti i razumijeti tvoju samoću, sretan si čovjek.
Često nemamo vremena biti sami ili se bojimo biti sami. Bojimo se tog mira koji u nama izaziva nemir. Zašto nemir? Zato što duša napokon progovara da nešto nije uredu. Živimo ubrzani život i zaboravljamo na Boga. Bog nam upravo kroz osjećaj samoće želi nešto reći. Želi nas potaknuti na razmišljanje o nama samima i o našem životu.
Tada zapravo shvatiš da sve što je na ovom svijetu, ostaje na ovom svijetu. Samo tvoja duša ide na nebo. Nemoj zaboravljati na potrebe duše, a to su molitva i Božja riječ. Nemoj se bojati samoće jer upravo ti kroz nju Bog odgovara. Nekad je nepodnošljiva i nemirna, ali shvatit ćeš jednog dana da je to sve bilo s razlogom. Upravo da ti budeš osoba kakvu je On htio. Njegovo voljeno dijete.
