Život vjernika nije uvijek lagan. Svaki kršćanin prije ili kasnije susretne kušnje, nevolje, nerazumijevanje i duhovne borbe. Isus je jasno rekao da njegovi učenici neće biti pošteđeni teškoća ovoga svijeta.
Kao što je i sam prošao put trpljenja, tako i njegovi sljedbenici često nose svoj križ kroz svakodnevni život.
Upravo zato Poslanica Hebrejima donosi jednu od najljepših i najdubljih poruka o vjeri u cijelom Svetom pismu. Ona nas podsjeća da je vjera mnogo više od osjećaja ili trenutnog nadahnuća.
Vjera je pouzdanje u Boga čak i onda kada ne vidimo odgovor, kada ne razumijemo njegov plan i kada prolazimo kroz teška životna razdoblja.
Vjera otvara vrata Božjoj milosti
Pisac Poslanice Hebrejima naglašava da je Krist svojim spasenjskim djelom otvorio svima „vrata vjere“. Kroz vjeru, krštenje i obraćenje čovjek ulazi u novi odnos s Bogom. Vjera nije samo prihvaćanje određenih istina, nego životno predanje Onome koji je vjeran svojim obećanjima.
Zato Poslanica poziva:
„Pristupajmo stoga s istinitim srcem u punini vjere… Čuvajmo nepokolebljivu ispovijest nade jer je vjeran Onaj koji dade obećanje.“
Vjera je uvijek povezana s nadom i ljubavlju. Ona nas potiče da ne gledamo samo ono što je prolazno, nego ono što je vječno. Kršćanin zna da se pravo bogatstvo ne nalazi u zemaljskim stvarima, nego u zajedništvu s Bogom.
Što je zapravo vjera?
Jedna od najpoznatijih definicija vjere nalazi se upravo u Poslanici Hebrejima:
„A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“ (Heb 11,1).
Na prvi pogled ove riječi djeluju neobično. Kako možemo biti sigurni u nešto što ne vidimo?
Odgovor nalazimo u povijesti spasenja. Vjera nije slijepo vjerovanje, nego pouzdanje u Boga koji nikada ne vara. Ona je sigurnost da Bog djeluje čak i onda kada to ne možemo odmah prepoznati.
Primjeri vjere kroz povijest spasenja
Poslanica Hebrejima navodi mnoge biblijske junake kao uzore vjere.
Abel je vjerom prinio Bogu ugodnu žrtvu.
Henok je vjerom hodio s Bogom i omilio mu.
Noa je vjerom gradio korablju iako nije vidio ono što dolazi.
Abraham je vjerom napustio svoju zemlju i krenuo putem koji mu je Bog pokazao.
Sara je vjerom povjerovala Božjem obećanju i primila dar potomstva.
Mojsije je vjerom odbio zemaljske povlastice i ostao vjeran Bogu.
Svi oni imali su jednu zajedničku osobinu – vjerovali su Bogu više nego vlastitim strahovima.
Vjera i kušnje današnjeg čovjeka
I danas se mnogi vjernici nalaze u različitim kušnjama. Neki se bore s bolešću, drugi s obiteljskim problemima, treći s duhovnim napastima i životnim brigama.
Ponekad nam se čini da je lakše odustati nego ustrajati. Upravo tada vjera postaje najvažnija. Ona nas podsjeća da Bog nije zaboravio svoju djecu i da svaka kušnja može postati put prema većem povjerenju u njega.
Vjernik nije pozvan živjeti bez teškoća, nego ih nositi zajedno s Kristom. Zato svaki kršćanin koji ostaje vjeran Bogu usred životnih oluja doista postaje Kristov vojnik – ne vojnik koji se bori ljudskim oružjem, nego vjerom, molitvom, nadom i ljubavlju.
Punina vjere nalazi se u Kristu
Svi starozavjetni junaci vjere gledali su prema obećanjima koja će se ispuniti. Mi danas znamo da su ta obećanja ostvarena u Isusu Kristu.
U njemu nalazimo spasenje, sigurnost, smisao i vječni život. U njemu vjera nalazi svoju puninu.
Zato nas Poslanica Hebrejima poziva da ne klonemo pred nevoljama ovoga svijeta, nego da svoj pogled usmjerimo prema Kristu koji je početak i dovršitelj naše vjere.
Dok prolazimo ovim svijetom kao putnici i pridošlice, ne zaboravimo da nas čeka nebeska domovina koju je Bog pripravio onima koji ga ljube.
Dok vjerujemo Bogu koji je vjeran svojim obećanjima, potrebno je usmjeriti pogled prema budućim dobrima koja su već ovdje i koja svaki kršćanin već sada živi jer je bitno združen s Kristom.
U njemu je, premda tek stranac i pridošlica na ovome svijetu, već zadobio obećano. U njemu ima slobodan ulaz na “vrata vjere”, u njemu spoznaje Boga, u njemu je Bogu omilio, u njemu podnosi porugu, u njemu nalazi sigurnost, spasenje, uskrsnuće i život.
