Na ruci mnogih supružnika nalazi se malen predmet koji vrijedi mnogo više od metala od kojega je izrađen. Vjenčani prsten podsjeća na trenutak kada su dvoje ljudi pred Bogom i zajednicom izrekli svoje „da“. Taj trenutak ne završava izlaskom iz crkve. Bračno obećanje treba živjeti svakoga dana – u radosti, umoru, nesuglasicama, praštanju, bolesti, obiteljskim brigama i svim onim običnim trenucima od kojih je satkan zajednički život.
Zato kršćanin na blagoslovljeni vjenčani prsten ne treba gledati kao na amajliju ili predmet koji sam po sebi posjeduje neku tajanstvenu moć. Njegovo značenje mnogo je dublje. On je vidljivi znak nevidljive stvarnosti: saveza muškarca i žene koji su svoj zajednički život povjerili Bogu.
Kada supružnik pogleda prsten na svojoj ruci, može se prisjetiti ne samo osobe kojoj je obećao vjernost nego i Boga pred kojim je to obećanje izgovoreno. Upravo zato taj mali znak može postati poticaj na molitvu onda kada brak prolazi kroz teško razdoblje.
Prsten ne djeluje poput amajlije on upućuje na Boga
Crkva poznaje sakramentale – svete znakove povezane s njezinom molitvom i blagoslovom. Njihov smisao nije u magijskom djelovanju predmeta, nego u tome da čovjeka usmjere prema Bogu, molitvi i životu u vjeri.
Tako treba razumjeti i blagoslov bračnog prstenja. Prsten nije „čarobni štit“ koji automatski uklanja napasti niti čovjeka oslobađa odgovornosti za njegove odluke. Supružnici i dalje moraju čuvati svoje srce, razgovarati, praštati, biti vjerni i svjesno se udaljavati od svega što bi moglo razoriti njihovo zajedništvo.
Ali upravo tu prsten može dobiti snažno duhovno značenje.
Kada dođe napast nevjernosti, hladnoće, sebičnosti ili odustajanja, pogled na njega može podsjetiti: „Nekome sam obećao ljubav. Pred Bogom sam rekao da ću ostati vjeran.“
Ponekad je upravo takav mali podsjetnik dovoljan da čovjek zastane prije pogrešne odluke.
Još je važnije da supružnici ne ostanu samo na simbolu. Pravi duhovni štit braka gradi se molitvom, sakramentalnim životom, vjernošću, iskrenim razgovorom, žrtvom i spremnošću na oprost.
Najveća zaštita braka počinje kada supružnici ponovno izaberu jedno drugo
Brak najčešće ne slabe samo veliki događaji. Ponekad ga polako nagrizaju sitnice: riječi koje bole, nedostatak vremena, šutnja, zanemarivanje, uspoređivanje s drugima ili osjećaj da se ljubav više ne mora njegovati.
Zato prsten može svakoga dana postaviti jednostavno pitanje: „Živim li danas ono što sam tada obećao?“
Ljubav izrečena pred oltarom treba se ponovno potvrđivati kroz svakodnevicu. Nekada kroz zagrljaj, nekada kroz oprost, nekada kroz odricanje od vlastite tvrdoglavosti, a nekada kroz jednostavnu odluku da supružnici zajedno kleknu i mole.
Kršćanski brak ne znači život bez kušnji. Znači da supružnici kroz kušnje nisu pozvani prolaziti sami. Kada više ne znaju kako dalje, mogu zajedno reći: „Gospodine, Ti si bio s nama kada smo započeli ovaj put. Ostani s nama i sada.“
Možda zato sljedeći put kada pogledate svoj vjenčani prsten ne trebate samo vidjeti komad zlata ili srebra.
Prisjetite se dana svojega vjenčanja. Prisjetite se osobe kojoj ste pružili ruku. Prisjetite se riječi koje ste izgovorili pred Bogom.
A zatim u sebi izmolite kratku molitvu:
„Gospodine, čuvaj naš brak. Nauči nas ponovno birati jedno drugo, praštati kada je teško i ostati vjerni obećanju koje smo pred Tobom dali. Ne dopusti da ono što si spojio razdvoje sebičnost, nevjernost ili udaljenost. Budi u središtu našega doma i naše ljubavi. Amen.“
Jer najveća vrijednost vjenčanog prstena nije u njegovoj cijeni. Njegova je vrijednost u obećanju na koje podsjeća obećanju da će dvoje ljudi, uz Božju pomoć, svakoga dana ponovno učiti što znači ljubiti.
