Na kojoj ruci treba nositi vjenčani prsten? To je pitanje koje danas postavljaju mnogi mladi, osobito u vremenu kada se različiti običaji i tradicije često miješaju.
Dok jedni prsten nose na lijevoj, drugi ga nose na desnoj ruci, a mnogi nisu sigurni što o tome kaže katolička tradicija.
Naši su preci veliku važnost pridavali simbolima koji su pratili sakrament ženidbe. Vjenčani prsten nije bio samo ukras, nego vidljivi znak ljubavi, vjernosti i bračnog saveza sklopljenog pred Bogom.
Upravo zato kroz povijest postoji običaj da supružnici nakon sklapanja ženidbe nose prsten na desnoj ruci, koja u kršćanskoj tradiciji simbolizira čvrstu odluku, vjernost i odgovornost.
U nastavku donosimo objašnjenje običaja koji je stoljećima bio prisutan među katolicima te razmišljanje o dubokom značenju bračnog saveza koji muškarac i žena sklapaju pred Bogom i Crkvom.
Zašto upravo desna ruka?
Desna ruka u kršćanskoj tradiciji ima posebno značenje. Njome se križamo, njome se rukujemo, njome polažemo prisegu i njome potvrđujemo važne odluke. U obredu vjenčanja svećenik poziva mladence da pruže jedno drugome desnu ruku i pred Bogom izraze svoju privolu.
Nakon toga mladenci svoju odluku potvrđuju zakletvom, stavljajući desnu ruku na raspelo.
Time pokazuju da svoju ljubav i vjernost ne temelje samo na osjećajima, nego i na odgovornosti pred Bogom.
Kod sakramenta ženidbe, svećenik nakon uvodnih pitanja o slobodi, o vjernosti te o prihvaćanju i odgoju djece, poziva mladence da izraze svoju privolu te ima kaže: Kad ste dakle naumili sklopiti sveti ženidbeni savez, pružite jedno drugomu desnu ruku te pred Bogom i njegovom Crkvom izrazite svoju privolu.
Zašto ne mogu privolu izraziti pružanjem lijeve ruke, zato što to nije toliko upečatljivo, vrijedno, nema toliku težinu….
Nakon što mladenci izraze privolu svećenik ih ponovo poziva da svoju privolu potvrde zakletvom tada svećenik uzme raspelo i kaže:
Stavite desnu ruku na raspelo te svoju privolu potvrdite zakletvom.
Mladenci stave desnu ruku na raspelo i zatim kažu:Tako mi pomogao Bog, Blažena Djevica Marija i svi sveci Božji.
Nakon prisegnu, svećenik blagoslivlja prstene i mladenci ih stavljaju jedno drugom na ruku: Na koju ruku? Hoće li staviti na lijevu ruku ako su sve prethodno činili desnom rukom?
Naravno da neće, stavit će prsten jedno drugom na desnu ruku jer se radi i o ozbiljnošću sakramenta i ozbiljnošću onoga što su obećali jedno drugom u privoli i zakletvom na križu, a veliku ulogu je imala baš desna ruka.
Zamislite da jedan Papa ili biskup nosi svoj prsten na lijevoj ruci. U propisima Crkve stoji za biskupe i papu da izričito nose prsten na desnoj ruci. Zašto bi onda muževi i žene trebali nositi suprotno.
Mnogi bi htjeli opravdati nošenje vjenčanog prstena na lijevoj ruci te se pozivaju na kinesku ili egipatsku mudrost, drugi pak navode opravdanje krvnih žila koje idu od srca kroz lijevu ruku prema prstima, ili treća varijanta je ta što je lijeva ruka bliža srcu, itd. Sve su to praznovjerja ili vračanja.
Zašto tražiti nešto novo ako su naši preci oduvijek znali što je ljevica a što desnica.
Zbog toga se u mnogim krajevima uvriježio običaj da se i vjenčani prsten nosi na desnoj ruci kao znak ozbiljnosti, vjernosti i trajnosti bračnog saveza.
Bračni savez kao slika Kristove ljubavi Sveti Pavao u Poslanici Efežanima uspoređuje ljubav muža i žene s ljubavlju Krista prema Crkvi:
„Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju.“ (Ef 5,25)
Brak nije samo ljudski dogovor, nego sveti savez u kojem su muž i žena pozvani međusobno se ljubiti, poštovati i pomagati jedno drugome na putu prema svetosti.
Vjenčani prsten zato nije samo komad nakita. On podsjeća supružnike na obećanje koje su dali pred Bogom, na vjernost koju su obećali jedno drugome i na poziv da svakoga dana iznova grade svoju ljubav.
Bez obzira na mjesne običaje koji se mogu razlikovati od kraja do kraja, najvažnije je da prsten bude znak vjernosti, ljubavi i bračnog zajedništva koje proizlazi iz sakramenta ženidbe.
„Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo.“ (Ef 5,31)
Obiteljsko ćudoređe
Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! 22 Žene svojim muževima kao Gospodinu! 23 Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve On, Spasitelj Tijela. 24 Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu! 25 Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju 26 da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ 27 te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. 28
Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. 29 Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. 30
Doista, mi smo udovi njegova Tijela! 31Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo.32 Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu. 33
Dakle, neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao samog sebe, a žena neka poštuje svog muža. (Efežanima 5, 21-33)
