Anđeli u kršćanskoj vjeri: Zašto treba paziti koga zazivamo

Anđeli privlače čovjekovu pozornost jer nas podsjećaju da stvarnost nije ograničena samo na ono što možemo vidjeti i dotaknuti. Sveto pismo jasno govori o anđelima kao Božjim stvorenjima i glasnicima, a Crkva od svojih početaka priznaje njihovu prisutnost i služenje u Božjem naumu spasenja.

Međutim, upravo zato što postoji istinska kršćanska vjera u anđele, potrebno je razlikovati je od različitih suvremenih praksi koje koriste riječ „anđeo“, ali nemaju svoje izvorište u Evanđelju.

Danas se na internetu mogu pronaći molitve nepoznatim „anđelima“, popisi njihovih navodnih imena, metode kontaktiranja, anđeoske karte, poruke, horoskopi i obećanja o privlačenju novca, ljubavi, uspjeha ili životne energije. Čovjeku koji želi Božju pomoć takav sadržaj može izgledati bezazleno i čak pobožno. No lijepa riječ „anđeo“ sama po sebi nije dokaz da određena praksa pripada kršćanskoj vjeri.

Kršćanin zato ne treba biti prestrašen, ali treba biti razborit. Naša sigurnost nije u poznavanju tajanstvenih imena i skrivenih duhovnih hijerarhija. Naša sigurnost je Isus Krist.

Katekizam Katoličke Crkve uči da je postojanje duhovnih, netjelesnih bića koje Sveto pismo naziva anđelima istina vjere (usp. KKC 328). Istodobno naglašava nešto presudno: Krist je središte anđeoskoga svijeta (usp. KKC 331).

To je najbolji kriterij za svaku pobožnost prema anđelima. Ako nas približava Kristu, molitvi, sakramentima i životu po Evanđelju, nalazi se na sasvim drukčijem putu od praksi koje obećavaju tajno znanje, energiju, materijalno obilje ili kontrolu nad budućnošću.

Ne zazivaj nepoznata imena samo zato što ih netko naziva anđelima

Jedna od opasnosti interneta jest činjenica da se različiti duhovni sadržaji mogu predstaviti kao katolički iako to nisu. Poseban oprez potreban je kada se pojavljuju dugački popisi navodnih anđeoskih imena kojima se pripisuju određene moći: jedan navodno donosi novac, drugi ljubav, treći uspjeh, četvrti energiju, a peti ostvarenje želja.
Takvo shvaćanje anđela lako ih pretvara u duhovno sredstvo za ostvarivanje naših planova. To nije smisao anđela u kršćanskoj vjeri.

Anđeo nije božanstvo. Nije izvor nadnaravne moći neovisan o Bogu. Ne postoji da bi zamijenio Krista niti da bismo preko njega pokušavali upravljati vlastitom budućnošću.
U službenom liturgijskom životu Katoličke Crkve imenovana su tri arkanđela: Mihael, Gabriel i Rafael. Njihova imena nalazimo u Svetom pismu, a svaki od njih upućuje prema Božjem djelovanju.

Mihael se pojavljuje u biblijskom govoru o borbi protiv zla. Gabriel donosi Božju poruku, a upravo je on navijestio Mariji rođenje Isusa. Rafael u Knjizi o Tobiji prati Tobiju i povezan je s Božjom pomoći i ozdravljenjem.

Važno je zato ispraviti jednu čestu zabunu: imena poput Urijela, Barahijela, Jehudijela i Sealtijela pojavljuju se u nekim izvanbiblijskim ili pojedinim istočnim tradicijama, ali Rimska Crkva u svojoj liturgiji ne potiče imenovanje anđela drugim vlastitim imenima osim Mihaela, Gabriela i Rafaela.

Zato katoliku nisu potrebni internetski „imenici anđela“. Još manje treba zazivati nepoznata duhovna bića samo zato što im je netko na društvenim mrežama ili u nekoj knjizi dao privlačno anđeosko ime.

Pravi anđeo ne zadržava čovjeka na sebi  vodi ga Bogu

Crkva njeguje i prekrasnu vjeru u anđela čuvara. Katekizam podsjeća da je ljudski život od početka do smrti okružen anđeoskom zaštitom i zagovorom (usp. KKC 336).
Ali upravo ovdje možemo prepoznati veliku razliku između kršćanske pobožnosti i duhovnosti koja samo koristi kršćanske izraze.
Anđeo čuvar ne dolazi zauzeti Kristovo mjesto.
Ne traži da postanemo opsjednuti njime.
Ne daje nam horoskop.
Ne obećava privlačenje bogatstva.
Ne poučava nas magijskim tehnikama.
Ne vodi nas prema tarotu, prizivanju duhova ili pokušajima uspostavljanja kontakta s nepoznatim duhovnim bićima.
Njegova služba pripada Bogu.

Zato se vjernik ne treba bojati anđela, nego imati zdravu i sigurnu pobožnost kakvu Crkva stoljećima njeguje. Možemo zahvaljivati Bogu za anđela čuvara, moliti za njegovu zaštitu te tražiti zagovor svetih arkanđela koje Crkva poznaje i slavi.

Ali naše srce pripada Kristu.
Kada naiđemo na neobičnu „anđeosku molitvu“, dobro je postaviti nekoliko jednostavnih pitanja: Odakle dolazi? Je li u skladu sa Svetim pismom i naukom Crkve? Vodi li me prema Isusu ili prema nepoznatim silama, energijama i obećanjima? Potiče li me na sakramente i obraćenje ili na pokušaj stjecanja moći i kontrole?

Ne moramo iza svake pogrešne internetske objave odmah proglašavati demonsko djelovanje. Ponekad je riječ jednostavno o izmišljotini, praznovjerju, komercijaliziranoj duhovnosti ili miješanju različitih religijskih ideja. Ali upravo zbog toga potreban je razbor.
Kršćanin ne treba tražiti tajna imena da bi došao do Boga. Bog nam je već dao ime pred kojim se kršćanin može potpuno pouzdati  ime Isusa Krista.

Ako želiš sigurnost u duhovnom životu, ostani uz Krista. Čitaj Sveto pismo. Moli. Sudjeluj u svetoj misi. Pristupaj ispovijedi i Euharistiji. Zahvaljuj Bogu za anđela čuvara, ali nikada ne dopusti da zanimanje za anđele postane važnije od odnosa s Gospodinom.

Pravi Božji glasnik nikada neće uzeti slavu koja pripada Bogu. Pokazat će prema njemu.
A upravo je to možda najjednostavnije pravilo razlučivanja: ono što je doista od Boga neće nas udaljavati od Isusa, nego će nas voditi sve bliže njemu.