Bog čovjeka nije ostavio bez svjetla dok prolazi kroz vrijeme zbunjenosti, podjela i duhovnih iskušenja. Sveto pismo otvoreno govori o razdobljima u kojima će istina postati nepoželjna, a ljudi će sve lakše prihvaćati ono što odgovara njihovim željama.
Takvo upozorenje nije zapisano da bismo živjeli u strahu niti da bismo svaku promjenu u svijetu proglašavali znakom kraja.
Ono je poziv da pogledamo vlastito srce. Jer najveća duhovna opasnost možda nije u tome što će nam netko izvana pokušati oduzeti vjeru, nego u tome da sami počnemo birati samo one dijelove Evanđelja koji nam odgovaraju.
Krist nas ne poziva na vjeru bez križa, obraćenja i promjene života. Poziva nas da ostanemo uz njega i onda kada njegova riječ razotkriva ono što bismo najradije sakrili.
Kad čovjek više ne želi čuti istinu koja ga mijenja
Apostol Pavao upozorava Timoteja da će doći vrijeme kada ljudi neće podnositi zdrav nauk, nego će tražiti učitelje koji će govoriti ono što žele čuti (usp. 2 Tim 4,3-4).
To upozorenje nije potrebno čitati samo kao opis „drugih ljudi“ ili nekoga budućeg naraštaja. Ono može govoriti svakome od nas.
Lako je prihvatiti Božju riječ kada nas tješi. Mnogo je teže prihvatiti je kada nas poziva da oprostimo osobi koja nas je povrijedila, napustimo grijeh kojemu se vraćamo, priznamo vlastitu pogrešku ili promijenimo način života.
Upravo se tu provjerava naš odnos prema istini.
Vjera nije potraga za riječima koje će potvrditi sve što već mislimo. Susret s Kristom ponekad znači dopustiti mu da sruši naše izgovore i pokaže nam da moramo krenuti drugim putem.
Zato jedna od najvećih opasnosti za kršćanina nije samo otvoreno odbacivanje Boga. Opasnija može biti vjera koju smo toliko prilagodili sebi da od Evanđelja ostane samo ono što nam je ugodno.
Možemo govoriti o Božjoj ljubavi, a izbjegavati obraćenje.
Možemo tražiti blagoslov, a odbijati oprostiti.
Možemo čitati Bibliju, a preskakati riječi koje nas pozivaju da promijenimo život.
Možemo se nazivati Kristovima, a ipak dopustiti da nam mišljenje svijeta bude važnije od njegova glasa.
Tada problem više nije samo u svijetu oko nas. Borba se preselila u naše srce.
Ne boj se vremena u kojem živiš – boj se života bez Krista
Kada čitamo biblijska upozorenja o posljednjim vremenima, lako je početi promatrati ratove, katastrofe, društvene promjene i pokušavati iz svakoga događaja zaključiti koliko smo blizu kraju.
Isus nas, međutim, nije pozvao da živimo opsjednuti datumima.
Pozvao nas je da budemo spremni.
Postoji velika razlika između straha i budnosti. Strah čovjeka može paralizirati, dok ga duhovna budnost vodi prema molitvi, sakramentima, obraćenju, ljubavi i odgovornosti.
Ako želimo biti spremni za Krista, možda prvo trebamo prestati gledati samo što nije u redu sa svijetom i postaviti sebi nekoliko neugodnih pitanja.
Jesam li se udaljio od Boga?
Kada sam posljednji put iskreno molio, a da nisam samo tražio nešto za sebe?
Nosim li prema nekome mržnju koju odbijam predati Kristu?
Postoji li grijeh koji pokušavam opravdati umjesto priznati?
Je li Božja riječ još uvijek mjerilo mojega života ili je prihvaćam samo onda kada se slaže sa mnom?
To su pitanja koja mogu promijeniti čovjeka više od pokušaja da otkrijemo datum posljednjega dana.
Pavao na drugome mjestu upozorava da će neki odstupiti od vjere i prikloniti se zavodljivim učenjima (usp. 1 Tim 4,1). Zato je razlučivanje potrebno svakom kršćaninu. Ali razlučivanje ne znači vjerovati svakoj dramatičnoj tvrdnji koja se pojavi na internetu samo zato što zvuči proročanski.
Kršćanin provjerava.
Čita Sveto pismo u njegovu kontekstu.
Sluša nauk Crkve.
Moli.
Traži mudrost.
I prije svega gleda prema Kristu.
Jer nije svaka poruka koja izaziva strah Božja poruka, niti je svaka ugodna riječ istina.
Naš oslonac nije panika zbog onoga što bi sutra moglo doći. Naš oslonac je Isus Krist koji je isti jučer, danas i zauvijek.
Zato biblijska upozorenja ne završavaju očajem.
Ona nas bude.
Ako smo se udaljili, možemo se vratiti. Ako smo pali, možemo ponovno ustati. Ako smo dugo zanemarivali molitvu, možemo je ponovno započeti.
Ako nas je grijeh zarobio, možemo tražiti oproštenje. Ako smo se izgubili među tisućama glasova ovoga svijeta, možemo ponovno otvoriti Evanđelje i poslušati Krista.
Možda ne znamo što će donijeti sutrašnji dan.
Ali znamo kome želimo pripadati kada taj dan dođe.
Zato se kršćanin ne priprema za budućnost gomilanjem straha, nego produbljivanjem odnosa s Bogom.
Ne čekaj znak koji će te natjerati da se vratiš Bogu. Ako znaš da ti je srce daleko od njega, današnji dan već je dovoljan poziv na povratak.












