Devetorica mladića u subotu, 24. listopada 2026., u zagrebačkoj katedrali primila su sveti red đakonata, učinivši važan korak na putu prema svećeništvu.

Bio je to dan ispunjen zahvalnošću, molitvom i snažnim emocijama, osobito za roditelje koji su godinama pratili duhovni put svojih sinova.

Njihove suze svjedočile su o tome koliko Božji poziv može promijeniti ne samo život pojedinca nego i cijele obitelji.

Odluka da se život posveti Bogu ne donosi se preko noći. Ona često sazrijeva godinama, kroz molitvu, osobne borbe, pitanja i traženje odgovora.

Mladi čovjek koji osjeti poziv prema svećeništvu suočava se s važnim pitanjem: je li spreman svoje planove staviti u Božje ruke i prihvatiti život služenja drugima?

Upravo su takav put prošla devetorica novozaređenih đakona. Njihovo ređenje nije samo svečanost koja će ostati zabilježena na fotografijama. Ono označava početak nove odgovornosti prema Crkvi, vjernicima i svima kojima je potrebna duhovna blizina.

Posebno dirljivo svjedočanstvo stiglo je iz obitelji novozaređenog đakona Vedrana Barbarića. Njegovi roditelji prisjetili su se trenutka kada im je sin prvi put rekao da želi krenuti prema svećeništvu. Tada su plakali od zabrinutosti, a danas njihove suze imaju potpuno drukčije značenje.

Njihova priča podsjeća nas da Božji poziv ponekad najprije izazove strah i nerazumijevanje, ali kroz vrijeme može postati izvor duboke radosti, zahvalnosti i mira.

Kada Bog pozove sina, mijenja se i srce roditelja

Jedno od najsnažnijih svjedočanstava povezanih s ređenjem dolazi od Vedranova oca Marka Barbarića. Prisjećajući se trenutka kada je njegov sin odlučio krenuti putem svećeništva, otvoreno je govorio o emocijama koje su tada proživljavali.

Roditeljima nije uvijek jednostavno prihvatiti da njihovo dijete odabire život koji se razlikuje od onoga što su možda zamišljali. Mnogi sanjaju o tome da će njihova djeca osnovati obitelj i živjeti u njihovoj blizini.

Kada sin odluči postati svećenik, roditelji se mogu suočiti s osjećajem neizvjesnosti i strahom od promjene.
No vrijeme, molitva i promatranje sinova duhovnog rasta mogu donijeti novo razumijevanje.

Marko Barbarić posvjedočio je kako su on i supruga u početku plakali jer su mislili da gube sina, dok danas plaču od sreće.

Njegova supruga Ružica također je govorila o dubini toga trenutka, ističući da se takva radost teško može opisati riječima.

Njihovo svjedočanstvo pokazuje kako roditeljska ljubav može sazrijevati zajedno s djetetovim pozivom. Sin koji odluči služiti Bogu ne prestaje biti dio svoje obitelji. Njegov život dobiva novo poslanje, a roditelji mogu postati važna molitvena potpora na tom putu.

Za Vedrana Barbarića put prema svećeništvu traje gotovo petnaest godina. Govoreći o vlastitom pozivu, prisjetio se riječi proroka Jeremije: „Zaveo si me, Gospodine, i dadoh se zavesti” (usp. Jr 20,7).

Te biblijske riječi govore o dubokom iskustvu čovjeka koji osjeća da ga Bog poziva, premda put na koji ga šalje nije uvijek jednostavan.

Vedran je nakon ređenja govorio o sreći, ispunjenosti i velikoj odgovornosti. Njegova svijest o vlastitoj malenosti pred Bogom podsjeća na važnu istinu: duhovni poziv nije priznanje ljudskoj savršenosti, nego poziv da čovjek dopusti Bogu djelovati kroz njegove slabosti i darove.

 

Đakonsko ređenje nije samo čast, nego poziv na služenje

U Katoličkoj Crkvi đakonat je prvi stupanj sakramenta svetoga reda. Za muškarce koji se pripremaju za svećeništvo predstavlja važnu etapu duhovnog oblikovanja i služenja.

Đakon je pozvan naviještati Evanđelje, pomagati u liturgijskom životu Crkve i osobitu pozornost posvećivati ljudima u potrebi.

Može krstiti, propovijedati, asistirati pri sklapanju ženidbe prema crkvenim odredbama te predvoditi određena bogoslužja. Ne može slaviti misu niti podjeljivati sakrament ispovijedi.

Mons. Zlatko Koren, rektor Zagrebačke katedrale, istaknuo je važnost naviještanja Božje riječi, služenja svetim otajstvima i osjetljivosti prema potrebama drugih.
Upravo je služenje srž đakonskog poziva.

Isus je svojim učenicima pokazao da se istinska veličina ne nalazi u položaju ili časti, nego u spremnosti da se čovjek daruje drugima.

U Markovu evanđelju čitamo kako Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge (usp. Mk 10,45).

Ove riječi posebno su važne za svakoga tko se priprema za svećeničku službu. Svećenik nije pozvan tražiti vlastitu slavu, nego biti blizu ljudima, donositi Kristovu riječ i svjedočiti Božju ljubav.

Devetoricu novih đakona sada očekuje razdoblje služenja u zajednicama Zagrebačke nadbiskupije, gdje će nastaviti pripravu za moguće svećeničko ređenje.

Njihov put podsjeća nas i na važnost molitve za nova duhovna zvanja. Crkvi su potrebni ljudi koji će s vjerom, poniznošću i ljubavlju odgovoriti na Kristov poziv.

Ovaj događaj nosi poruku i svim roditeljima koji se susreću s duhovnim pozivom svojega djeteta. Ljubav ne znači uvijek zadržati nekoga uz sebe, nego mu pomoći da prepozna put kojim ga Bog vodi.

Suze obitelji Barbarić zato nisu samo emotivan trenutak jednoga ređenja. One su svjedočanstvo o tome kako se ljudski strah može pretvoriti u zahvalnost kada se život promatra očima vjere.

Jer kada čovjek iskreno odgovori na Božji poziv, njegov život postaje dar ne samo njemu nego i mnogima koje će na svojem putu susresti.