Đakovačka katedrala sv. Petra 1. listopada postala je mjesto velike zahvalnosti, molitve i crkvenoga zajedništva.  Dvije važne obljetnice spojile su se u jednom svečanom slavlju: 144 godine od posvete đakovačke prvostolnice i 25 godina biskupske službe đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića.

Svečano euharistijsko slavlje predvodio je nadbiskup Hranić, a s njim je suslavilo 17 nadbiskupa i biskupa te brojni svećenici.

Bio je to dan u kojem se nije zahvaljivalo samo za ono što pripada prošlosti. Pogled je bio usmjeren i prema budućnosti  prema Crkvi koja je pozvana izaći iz svojih zidova i primljenu Božju milost pretvoriti u ljubav prema čovjeku.

Upravo se kroz cijelo slavlje provlačila poruka da vjera ne može ostati samo riječ, običaj ili uspomena, nego treba postati život koji se daruje drugima.

Katedrala koja više od stoljeća okuplja vjernike

Svečanosti su prethodile Večernje hvale Božanskoga časoslova u kojima su sudjelovali kanonici Prvostolnog kaptola, bogoslovi, redovnice i okupljeni vjernici.

Na slavlje su pristigli brojni predstavnici Crkve, među njima kardinal Ladislav Nemet, apostolski nuncij Giorgio Girelli, nadbiskupi, biskupi, provincijali i brojni svećenici.

Nazočili su i predstavnici javnog i akademskog života te vjernici iz različitih dijelova nadbiskupije. Zalijepljeni tekst Misno slavlje započelo je svečanom procesijom, a posebno mjesto dobio je drevni reljef Blažene Djevice Marije iz 14. stoljeća.

Reljef je za đakovačku katedralu svojedobno pribavio njezin graditelj, biskup Josip Juraj Strossmayer, a za ovu je prigodu iznesen iz apside i postavljen uz oltar.

Nadbiskup Hranić u uvodnim je riječima podsjetio na Strossmayerovu želju da katedrala bude posvećena „slavi Božjoj, jedinstvu Crkava, slozi i ljubavi“ hrvatskoga naroda.

No posvećena crkva nije samo građevina. Ona okuplja žive ljude koji po sakramentima postaju dio Kristova tijela i zajedništva Crkve.

Za nadbiskupa Hranića upravo je ta katedrala posebno mjesto njegova osobnog i svećeničkog puta. Podsjetio je da ga je prije 25 godina u njoj za pomoćnog biskupa zaredio tadašnji nadbiskup Marin Srakić, dok ga je prije 40 godina za svećenika zaredio biskup Ćiril Kos.

Jubilej je zato bio i vrijeme osobnog preispitivanja. Hranić je govorio o zahvalnosti, ali i potrebi traženja oproštenja za ono u čemu tijekom svoje službe nije uspio odgovoriti onako kako je želio.

Vjera koja izlazi kroz vrata crkve

Homiliju je predvodio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, koji je obljetnicu posvete katedrale i 25 godina biskupske službe nadbiskupa Hranića povezao pitanjem što znači pripadati Bogu tako da čovjekov život

postane dar drugima. Zalijepljeni tekst
Polazeći od slike vode koja izvire iz hrama i donosi život zemlji kojom prolazi, podsjetio je na važnu istinu kršćanskoga života: Božja milost nije dana čovjeku da je zadrži samo za sebe.

Kršćanin ulazi u crkvu kako bi susreo Krista, ali iz nje izlazi kako bi toga Krista donio svojoj obitelji, radnom mjestu, susjedstvu i čovjeku kojega možda nitko drugi ne primjećuje.

Ono što primimo u molitvi i euharistiji treba postati vidljivo u načinu na koji razgovaramo, opraštamo i služimo.

Kutleša je upozorio da boravak pod istim crkvenim svodom sam po sebi ne znači da su ljudi bliski srcem. Moguće je zajedno moliti, a istodobno godinama odbijati pomirenje.

Moguće je biti ponosan na vjeru svojih predaka, a ne primijetiti čovjeka koji danas pokraj nas treba pomoć. Zato otvorena vrata katedrale postaju i poziv na otvaranje vlastitoga srca.

To je možda i jedna od najvažnijih poruka cijeloga slavlja. Najljepši spomenik vjeri nisu samo veliki zidovi i umjetnička djela, nego čovjek koji nakon susreta s Bogom postane spremniji oprostiti, pomoći, saslušati i ljubiti.

„Izvezi na pučinu“ – poruka za trenutke kada ne vidimo plod

Drugi snažan dio homilije bio je povezan s biskupskim geslom nadbiskupa Hranića  „Izvezi na pučinu“.
Pred okupljenima se pojavila poznata evanđeoska slika Petra koji je cijelu noć radio, a ipak nije ulovio ništa.

Iskustvo je to koje nije strano ni današnjem čovjeku. Možemo u nešto uložiti vrijeme, ljubav, molitvu i posljednje snage, a ipak ne vidjeti rezultat.

Petar, međutim, na Kristovu riječ ponovno izlazi na vodu.
Upravo u tome krije se velika poruka nade. Vjera ne znači da će svaka mreža odmah biti puna. Vjera znači da i s praznom mrežom čovjek može ponovno poslušati Kristov glas.

Kutleša je govorio i o godinama biskupske službe u kojima postoje trenuci koje javnost nikada ne vidi  teške odluke, briga za ljude, ranjene zajednice, svećenike koji su posustali ili obitelji kojima nedostaje nade. Postoje, kako je istaknuo, i „noći koje poznaje samo Bog“.

Takve noći ne poznaju samo biskupi i svećenici. Poznaje ih majka koja godinama moli za svoje dijete. Poznaje ih mladi čovjek koji pokušava razlučiti svoj životni poziv.

Poznaje ih bolesnik koji moli za snagu, supružnici koji pokušavaju sačuvati brak i svaki čovjek koji je dugo radio dobro, a još nije vidio plod.

Zato je snažno odjeknula poruka da prazne mreže nisu posljednja riječ o čovjekovu životu. Ne možemo uvijek znati kada će doći plod našega truda, ali možemo znati komu smo taj trud povjerili.

Pastir je pozvan pripadati Kristu i ljudima

Govoreći o samoj biskupskoj službi, nadbiskup Kutleša podsjetio je da biskup nije pozvan oslanjati se samo na vlastite sposobnosti.

Njegova služba traži cijeloga čovjeka  njegov glas za naviještanje, razum za razlučivanje, ruke za blagoslov i srce otvoreno ljudima. Zalijepljeni tekst

U tom kontekstu protumačeno je i pšenično zrno koje se nalazi u grbu nadbiskupa Hranića. Slavonski čovjek dobro poznaje zakon zemlje: zrno najprije nestaje pod površinom i dugo ga se ne vidi, a tek kasnije iz njega dolazi novi život. Tako je i s mnogim djelima učinjenima iz ljubavi.

Njihov plod možda se ne vidi odmah. Neke molitve, žrtve i godine služenja svoj će puni smisao pokazati tek kasnije. Zalijepljeni tekst

Čestitajući nadbiskupu Hraniću, Kutleša je jubilej predstavio kao zahvalnost Bogu za 25 godina svakodnevnog obnavljanja jednog „da“.

Vjernike je pritom pozvao da jubilej ne završi lijepim dojmom, nego konkretnim djelom: nazvati nekoga s kim dugo ne razgovaramo, posjetiti osamljenu osobu ili ohrabriti čovjeka umornog od služenja. Zalijepljeni tekst

Čestitka pape Lava XIV. stigla u Đakovo

Važan trenutak slavlja bila je i čestitka pape Lava XIV. Apostolski nuncij Giorgio Girelli prenio je čestitku nadbiskupu Hraniću povodom srebrnog jubileja njegova biskupskog ređenja.

U papinoj poruci istaknuti su njegov duhovni život, odnos prema klericima, posvećenim osobama i vjernicima laicima te pastoralna nastojanja tijekom služenja Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji.

Papa mu je, uz zaziv zagovora Blažene Djevice Marije i sv. Josipa, udijelio apostolski blagoslov.
Čestitke su nastavili hrvatski biskupi.

Krčki biskup Ivica Petanjak u njihovo je ime nadbiskupu Hraniću uručio jubilejske darove – križ i prsten – povezujući ih s njegovim daljnjim hodom za Gospodinom.

U ime Đakovačko-osječke nadbiskupije čestitao mu je pomoćni biskup Ivan Ćurić. Njegova čestitka obuhvatila je široku dijecezansku obitelj: svećenike i đakone, redovnike i redovnice, župe, obitelji, mlade, djecu, starije i bolesne te sve one koji svojim služenjem sudjeluju u životu mjesne Crkve.

Poseban jubilejski dar bila je umjetnička slika „Silazak Duha Svetoga“ akademskog slikara Ivice Ivana Marekovića. Dar je povezan s nadbiskupovim životnim putem, od njegova rodnog kraja do službe koju danas obavlja. Zalijepljeni tekst

Nadbiskup Hranić: Bilo je punih, ali i praznih mreža

Na kraju slavlja riječ je ponovno preuzeo nadbiskup Hranić. Njegova zahvala nije bila samo svečano prisjećanje na uspjehe. Otvoreno je govorio i o radostima i o teškim trenucima koji su obilježili 25 godina njegove biskupske službe.

Govoreći slikom svojega gesla, prisjetio se da je tijekom svih tih godina bilo i „punih i praznih mreža“. Prvih 12 godina proveo je kao pomoćni biskup nadbiskupu Marinu Srakiću, a zatim je 13 godina služio kao dijecezanski biskup. U tom vremenu bilo je mnogo radosti, ali i bolnih dana.

Posebno emotivno obratio se svećenicima. Zahvalio im je za pastoralni trud, požrtvovnost, solidarnost i spremnost na suradnju, nazivajući ih velikim blagom i potporom biskupu.

Zahvalio je redovnicima i redovnicama, vjeroučiteljima, katehetama, župnim suradnicima i članovima vjerničkih udruga. Posebno se prisjetio nadbiskupa u miru Marina Srakića, koji zbog zdravstvenih teškoća nije mogao sudjelovati u slavlju, zahvalivši mu za godine blizine, savjeta i očinske podrške.

Zahvalu je uputio i pomoćnom biskupu Ivanu Ćuriću za desetljeća zajedništva i suradnje. Zalijepljeni tekst
A onda se obratio vjernicima.

Njihovu vjeru, zauzetost, svjedočanstvo i molitvu opisao je kao snagu koja podupire i njegovu vlastitu vjeru i pastirsku službu. Ponovno se preporučio njihovim molitvama, podršci i suradnji.

Jubilej završio pod Marijinim zagovorom

Svečano slavlje završilo je onako kako je toga dana i živjelo  u molitvi.
Pred drevnim reljefom Blažene Djevice Marije okupljeni su zajedno izmolili staru marijansku molitvu „Pod obranu se tvoju utječemo“.

Potom je odjeknuo himan „Tebe Boga hvalimo“, a liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti katedralni zbor. Dok je nadbiskup Hranić prolazio središnjom lađom među okupljenima, dočekali su ga pljesak i brojne osobne čestitke.

Ipak, najvažnija poruka toga dana ne ostaje samo u obljetnici i brojkama.
Katedrala može biti veličanstvena, zbor može snažno pjevati, a jubilej okupiti mnoštvo ljudi.

Ali smisao svega postaje potpun tek kada čovjek iz crkve iziđe drukčiji: spremniji oprostiti, pomoći, ponovno pokušati i još jednom spustiti mreže na Kristovu riječ.

Možda su danas i tvoje mreže prazne. Možda dugo moliš, a odgovor još ne vidiš. Možda si umoran od pokušavanja.

Ne dopusti da prazna mreža postane razlog da napustiš lađu.
Krist je i dalje u njoj.