Fotografija nastala tijekom svete mise u talijanskom gradu Molfetti privukla je pozornost zbog neobičnog prizora zabilježenog upravo u trenutku podizanja posvećene Hostije.

Iznad oltara vidi se uzak plavo-bijeli snop svjetlosti koji se pruža prema Hostiji koju svećenik drži podignutu u rukama.

Upravo trenutak u kojem je fotografija nastala daje cijelom prizoru posebno značenje za vjernike.

Dok se pogled gotovo odmah zaustavlja na neobičnoj svjetlosti, središte onoga što se događa na oltaru ipak nije ono što je zabilježila kamera.

U središtu je Euharistija  Krist koji se, prema katoličkoj vjeri, daje svome narodu pod prilikama kruha i vina.

Neobična svjetlost pojavila se u trenutku podizanja Hostije

Podizanje Hostije jedan je od trenutaka svete mise u kojem crkva posebno utihne. Nakon riječi posvete svećenik podiže Hostiju, a pogledi okupljenih vjernika usmjereni su prema oltaru.

Upravo u tom trenutku nastala je fotografija iz Molfette koja se počela širiti među vjernicima. Na njoj se iznad podignute Hostije vidi izražena vertikalna svjetlost plavo-bijele boje.

Snop se spušta prema području oltara i zbog svog položaja stvara vrlo upečatljiv prizor. Fotografija je mnogima zanimljiva upravo zbog povezanosti svjetlosti i trenutka posvete.

Za katolika Hostija nakon posvete nije tek podsjetnik na Isusa niti običan simbol njegove prisutnosti. Crkva vjeruje da je u Presvetoj Euharistiji stvarno prisutan Isus Krist.

Zbog toga pogled na podignutu Hostiju za vjernika ima sasvim drugačiju dubinu. Pred oltarom čovjek ne dolazi tražiti spektakl.

Dolazi pred Krista. Upravo zato fotografija može poslužiti i kao poziv da ponovno razmislimo koliko smo svjesni onoga što se događa na svakoj svetoj misi.

Navika može učiniti da ono sveto počnemo doživljavati kao nešto svakodnevno. Čujemo iste riječi, gledamo iste liturgijske geste i možda više ne zastanemo pred veličinom onoga što Crkva slavi.

A onda jedan neuobičajen prizor ponovno privuče pogled prema oltaru. No pogled se ne bi trebao zaustaviti na svjetlosti. Ona može privući našu pozornost, ali Hostija nas usmjerava prema Kristu.

Najveće otajstvo toga trenutka već je bilo na oltaru

Neobična fotografija može izazvati divljenje, pitanja i različite reakcije, ali za vjeru je važnije ono što se događa na svakoj svetoj misi, bez obzira pojavljuje li se nešto neobično ili ne.

Katolička vjera ne počiva na fotografijama neobičnih pojava. Euharistija svoju svetost ne dobiva od svjetlosnog prizora, fotografije ili reakcija ljudi.

Njezino značenje proizlazi iz Krista. Upravo zato ovaj prizor može imati lijepu duhovnu poruku bez potrebe da mu se dodaje ono što ne znamo.

Fotografija je zaustavila pogled mnogih ljudi, ali ono prema čemu bi taj pogled trebao nastaviti jest Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Koliko puta smo bili na svetoj misi, a mislima ostali daleko od oltara?

Koliko puta je svećenik podigao Hostiju, a naše je srce bilo opterećeno problemima, planovima i brigama? Možda nam upravo ovakva fotografija može pomoći da sljedeći put taj trenutak doživimo svjesnije.

Kada se Hostija podigne, vjernik može u tišini ponovno ispovjediti svoju vjeru. Može Kristu predati ono što nosi. Može mu zahvaliti, moliti ga za oproštenje ili jednostavno ostati pred njim bez mnogo riječi.

Jer nisu uvijek potrebne velike riječi da bi čovjek susreo Boga. Nekada je dovoljno pogledati prema oltaru i iz dubine srca reći: „Gospodin moj i Bog moj.“ Svjetlost na fotografiji možda će privući oči, ali Euharistija treba privući srce.

To je ono što ostaje kada prođe početno iznenađenje zbog neobičnog prizora. Na oltaru se slavi otajstvo koje Crkva stoljećima čuva u samom središtu svojega života.

Krist dolazi među svoj narod i daruje mu sebe. Zato možda najljepša poruka ove fotografije nije pitanje što se pojavilo iznad Hostije.

Mnogo važnije pitanje glasi: prepoznajemo li mi Onoga koji je u Hostiji pred nama? Ne treba nam neobična svjetlost da bismo kleknuli pred Isusom.

Veće otajstvo već je bilo na oltaru

Dok oči promatrača odmah privlači svjetlosni stup, katolička vjera usmjerava pozornost na ono što svećenik drži u rukama.

Hostiju.

Za vjernika najveće otajstvo toga trenutka nije neobično svjetlo, nego Kristova prisutnost u Euharistiji.

Euharistija ne postaje svetija zato što je kamera zabilježila nešto neuobičajeno.

Ono što katolici ispovijedaju na svakoj svetoj misi već je samo po sebi otajstvo koje nadilazi ljudsko razumijevanje: Isus Krist daje samoga sebe svom narodu pod prilikama kruha i vina.

Možda je upravo zato ova fotografija dotaknula toliko ljudi.

Na trenutak ih je zaustavila.

Odvratila pogled od svakodnevice.

I ponovno usmjerila prema oltaru.

Prema Euharistiji.

Prema Isusu.

„Gospodin moj i Bog moj.“