Sve više tehnoloških rješenja pokušava pomaknuti granice između života i smrti.
Nove aplikacije koje uz pomoć umjetne inteligencije stvaraju digitalne verzije preminulih osoba izazvale su snažnu zabrinutost među katoličkim teolozima, bioetičarima i svećenicima.
Iako se predstavljaju kao pomoć u procesu tugovanja, Crkva upozorava da takve prakse mogu otvoriti vrata dubokim duhovnim i psihološkim posljedicama.
Tehnologija koja obećava nemoguće
Jedna od aplikacija koja je privukla veliku pozornost je 2wai. Aplikacija je izazvala kontroverze kada je javnosti predstavljena mogućnost stvaranja digitalnih projekcija preminulih članova obitelji pomoću video i audio zapisa.
Suosnivač aplikacije Calum Worthy naveo je kako tehnologija omogućuje da „preminuli postanu dio naše budućnosti“.
U promotivnim materijalima prikazane su obitelji koje godinama nakon smrti komuniciraju s digitalnom verzijom majke i bake.
Dok su neki tehnološki krugovi to dočekali s oduševljenjem, velik broj ljudi reagirao je snažno negativno, nazivajući ovakve prakse zastrašujućima i moralno upitnima.
Posebna zabrinutost odnosi se na mogućnost manipulacije digitalnim prikazima preminulih u komercijalne ili neetične svrhe.
Zašto Crkva vidi ozbiljnu opasnost
Profesor bioetike P. Michael Baggot s Papinskog sveučilišta Regina Apostolorum upozorava da digitalni avatari mogu oponašati određene osobine pokojnika, ali nikada ne mogu predstavljati cjelovitost ljudske osobe.
Takve replike, ističe on, često stvaraju izmišljene razgovore i reakcije koje pokojnik nikada ne bi izabrao, čime se iskrivljuje njegova ostavština i identitet.
Slično upozorenje dolazi i od Brett Robinson, direktora McGrath Instituta za život u Crkvi pri Sveučilištu Notre Dame. On naglašava da tehnologija koja „oživljava“ preminule nosi ozbiljnu duhovnu opasnost.
Ako se pomoću digitalnih tragova stvara privid prisutnosti osobe koja više ne postoji u tjelesnom obliku, postavlja se pitanje s kim ili s čime čovjek zapravo ulazi u odnos.
Robinson upozorava da takve prakse mogu nalikovati modernom obliku spiritizma odvojenom od Božjeg poretka i stvaranja te mogu iskriviti kršćansko razumijevanje života, smrti i vječnosti.
Tugovanje ima svoj put i smisao
Katolički pastoral jasno naglašava da tugovanje nije nešto što treba preskočiti ili zaobići. Ono ima vlastiti ritam i duboki duhovni značaj.
Donna MacLeod, voditeljica katoličkog programa podrške tugovanju „Seasons of Hope“, ističe da je tugovanje proces u kojem vjernici otkrivaju da nisu sami u svojoj boli i da je Krist prisutan upravo u patnji.
Prema njezinim riječima, pravi put tugovanja vodi prema nadi i iscjeljenju, dok digitalni avatari mogu stvoriti lažan osjećaj trajne prisutnosti pokojnika. To može zadržati osobu u stanju negacije i spriječiti zdravo prihvaćanje gubitka.
Baggot dodatno upozorava da aplikacije poput 2wai prikupljaju podatke o preminulima bez njihove kontrole i šalju zbunjujuće poruke o njihovom „nastavku postojanja“, što može ozbiljno poremetiti emocionalnu i duhovnu ravnotežu.
Jasan stav Crkve
Katolička Crkva izričito zabranjuje pokušaje prizivanja mrtvih, uključujući spiritizam, vidovnjaštvo i slične prakse, jer one izražavaju težnju za vlašću nad životom, vremenom i smrću.
Iako digitalni avatari formalno nisu isto što i klasični spiritizam, svećenici upozoravaju da emocionalni, psihološki i duhovni rizici ostaju vrlo ozbiljni.
Robinson zaključuje da je prirodno i dobro željeti se povezati s preminulim voljenima kroz molitvu, liturgiju i svete mise. No tehnološki stvoreni digitalni avatari miješaju vjeru, rituale i tehnologiju na način koji može biti duboko zbunjujući i duhovno opasan.
