Mi koji živimo u zapadnjačkom svijetu slažemo se više nego ikada prije u tome da osuđujemo fanatizam i propovijedamo trpeljivost.
Štoviše, općenito je prihvaćeno vjerovanje u pravilu „svaka religija ima svoju vrijednost, ako je iskrena“. U jednome su sve religije slične: nijedna nam ne može otvoriti vrata Neba. Ne može nas spasiti nauk (doktrina) uz koji pristajemo, niti ikakvi religijski postupci koje savjesno provodimo, niti pak život koji je besprijekoran u očima naših bližnjih.
U Isusovo doba živio je jedan mladić čija su moralna obilježja bila uistinu izuzetna i njegov je život, gledano izvana, bio besprijekoran. Nije bio učinio ništa pogrešno. Možemo li takvo što reći za sebe? Božje je zapovijedi držao od svoga djetinjstva. Jesmo li mi učinili to isto? No taj je mladić bio uznemiren u pogledu spasenja svoje duše. Stoga je Isusa upitao: „Što mi je činiti da baštinim vječan život?“
Vjerojatno si prepoznao mladog bogataša spomenutog u Svetom pismu, u Markovu evanđelju 10,17-27. Bogatstvo ga je odvratilo od toga da pođe za Isusom pa je od Njega otišao žalostan.
Ono što nam ne treba ni moral ni religija, nego Spasitelj, osoba Isusa Krista, koji je došao na svijet spasiti grešnike (vidi: 1. Timoteju 1,15).Djela 4,12); jer „nema ni u kome drugom spasenja“
