Živimo okruženi bukom. Telefon zazvoni, stiže nova poruka, pojavljuje se nova obavijest, posao čeka, obveze se gomilaju, a već sutra dolaze nove brige. Čovjek se lako navikne živjeti kao da će uvijek biti vremena.
Vrijeme za obitelj, vrijeme za oprost, vrijeme za molitvu, vrijeme da nekome kažemo da ga volimo i vrijeme da se konačno približimo Bogu. Ali naš zemaljski život nije beskrajan. Doći će trenutak kada više neće biti važno koliko smo poruka primili, koliko smo stvari posjedovali, koliko su nas ljudi poznavali niti koliko smo toga uspjeli prikupiti.
Pred vječnošću mnoga pitanja koja su nam danas golema odjednom postaju mala. Ostaje nešto mnogo dublje: kakvi smo ljudi postali, jesmo li ljubili, jesmo li opraštali, jesmo li činili dobro i jesmo li dopustili Bogu da bude dio našega života.
Kršćanska vjera smrt ne promatra kao nestanak čovjeka, nego kao prijelaz nakon kojega čovjek staje pred Boga. Upravo zato spoznaja da je život prolazan ne treba nas ispuniti beznađem. Ona nas može probuditi i podsjetiti da je upravo danas vrijeme za ono što je doista važno.
Kada utihne buka, ostaje pitanje kako smo ljubili
Zamislimo koliko energije svakoga dana trošimo na stvari koje će vrlo brzo izgubiti važnost. Brinemo što će netko reći, ljutimo se zbog riječi koje možda za nekoliko mjeseci nećemo ni pamtiti, uspoređujemo svoj život s tuđim i jurimo za stvarima za koje vjerujemo da će nas konačno učiniti sretnima.
A čovjekovo srce ipak traži nešto što ovaj svijet ne može potpuno dati.
Traži ljubav koja ne prestaje. Mir koji ne ovisi o okolnostima. Smisao koji ne nestaje kada dođu bolest, gubitak ili starost.
Tu čežnju kršćanin prepoznaje kao čežnju za Bogom.
Zato nas prolaznost života postavlja pred jednostavno, ali ozbiljno pitanje: kada bi danas sve drugo izgubilo važnost, što bi ostalo od mojega života?
Možda bi ostao zagrljaj koji smo nekome dali kada mu je bio najpotrebniji. Oprost osobi koja nas je povrijedila. Vrijeme koje smo darovali usamljenome. Molitva koju nitko nije vidio. Dobro djelo za koje nismo dobili priznanje.
Pred Bogom ljubav nije izgubljeno vrijeme.
Naprotiv, upravo ono što svijetu izgleda maleno može imati najveću vrijednost.
Ne čekaj posljednji trenutak da počneš živjeti za vječnost
Nitko od nas ne zna koliko mu je vremena dano. Zato kršćanski odgovor nije živjeti u strahu od smrti, nego ozbiljnije živjeti život.
Ako nekome trebamo oprostiti, zašto čekati?
Ako se trebamo pomiriti s Bogom, zašto stalno govoriti „jednoga dana“?
Ako roditeljima, supružniku, djetetu ili prijatelju trebamo reći koliko nam znače, zašto pretpostavljamo da ćemo uvijek imati novu priliku?
I ako smo se udaljili od Boga, vrata povratka nisu zatvorena.
Možemo početi danas.
Jednom će naši telefoni utihnuti. Posao će preuzeti netko drugi. Naše stvari pripast će drugima. Mjesta kojima svakodnevno prolazimo nastavit će postojati bez nas.
Ali naš život pred Bogom neće biti bez značenja.
Zato nemojmo čekati vječnost da bismo otkrili što je bilo najvažnije. Živimo već sada tako da iza nas ostane više ljubavi nego ljutnje, više oprosta nego zamjeranja, više dobrote nego sebičnosti i više molitve nego straha.
Jer cilj kršćanskoga života nije samo dobro proživjeti nekoliko desetljeća na zemlji. Naš je cilj doći kući Ocu.
A možda ćemo tada konačno potpuno razumjeti da su mnoge stvari za kojima smo trčali bile prolazne, dok je ono što smo učinili iz ljubavi imalo vrijednost koju vrijeme nije moglo izbrisati.
Jednom kad otiđemo u područje bez signala shvatit ćemo koliko je to lijepo. Nema više beznačajnih poruka. Tračeva. Priča. Moranja. Poziva koji dođu samo kada nekome trebaš. Saznanja da nešto moraš hitno napraviti. Ne moraš odgovarati. Jer napokon živiš. Živiš onaj signal života koji je od rođenja bio u tebi. A zove se duša. Napokon gledaš jedno bolje mjesto. Bolji život.
