Ljudi često ne odbacuju samo Božju Riječ, nego i način na koji ona dolazi do njih. Povijest spasenja pokazuje da problem rijetko leži u poruci, a češće u srcima onih koji je slušaju. To se jasno vidi na primjerima Ivana Krstitelja i Isusa, ali i u iskustvu današnjih svećenika koji naviještaju Evanđelje.
Ivan i Isus dva puta, isto odbacivanje
Ivan Krstitelj živio je asketski: postio je, hranio se divljim medom i pozivao narod na pokoru i obraćenje. Unatoč tome, ljudi su odbacili njegovu strogost; neki su ga čak optužili da u sebi ima đavla. Njegov je život završio nasilno, jer se suvremenicima nije svidio njegov radikalan poziv na promjenu.
Isus, s druge strane, ima posve drugačiji pristup. Odlazi grešnicima i carinicima, obilazi bolesne, liječi ih, uskrisuje mrtve i ide onamo gdje nitko drugi ne želi doći. Iako blag i pun milosrđa, i On biva olako optužen da je izjelica i vinopija. Teške uvrede pratile su i Njega i Isus, poput Ivana, biva nasilno ubijen.
Ljudi su, dakle, odbacili oba navještaja: i strogi poziv na pokoru i milosrdni poziv na ljubav. Mane su pronađene u oba pristupa.
Navještaj danas: isti otpor, isti izazovi
Slično se događa i danas. Kada svećenik naviješta Božju Riječ, često mu se zamjera. Vjernici mu olako pronalaze mane i predbacuju mu mnogo toga, čime zapravo ponovno odbacuju i Ivanov i Isusov put. Kao da ne žele prihvatiti nijedan od ta dva načina na koja Bog dolazi čovjeku.
Unatoč uvredama i odbijanju, svećenik se ne smije obeshrabriti. Njegov je poziv stameno naviještati Božju Riječ, pozivati i na obraćenje i na djela milosrđa. Na koncu, odgovornost ostaje na onima koji poruku nisu htjeli prihvatiti, jer – kako kaže Evanđelje mudrost se opravdava djelima svojim.
Autor: fra Goran Azinović Izvor: hkm.hr
