Dogodi se nedjelja kada zvona pozivaju na misu, a čovjek bi najradije ostao kod kuće. Umor, obveze, loše raspoloženje ili jednostavno osjećaj da nam se „ne da“ mogu biti dovoljno jaki da počnemo tražiti razlog zbog kojega danas ipak ne bismo otišli.
Takve trenutke poznaju i ljudi kojima je vjera važna. No možda pravo pitanje nije samo: „Zašto mi se ne ide na misu?“, nego: „Znam li što me tamo zapravo čeka?“
Sveta misa nije vrijedna samo onda kada u nama izazove snažne osjećaje. Njezina vrijednost ne ovisi o tome jesmo li toga dana raspoloženi, je li nam propovijed bila zanimljiva ili smo tijekom molitve osjetili posebnu utjehu.
U središtu mise nalazi se Krist. Kršćanin ne dolazi samo nešto čuti ili ispuniti nedjeljnu obvezu, nego susresti Gospodina u zajednici vjernika, Božjoj riječi i na osobit način u euharistiji.
Kad osjećaji utihnu, vjernost može govoriti glasnije
Jedna od zamki duhovnog života jest očekivanje da ćemo uvijek osjećati ono u što vjerujemo. Kada osjećamo mir, lako je moliti. Kada smo puni zahvalnosti, lako je slaviti Boga. Kada nam je srce raspoloženo za misu, lako je krenuti prema crkvi. Ali što kada toga nema?
Upravo tada odlazak na misu može postati čin vjernosti.
Reći Bogu: „Danas mi je teško, rastresen sam i ne osjećam gotovo ništa, ali ipak dolazim“ može biti vrlo iskrena molitva. Vjera nije samo osjećaj Božje blizine. Ona uključuje povjerenje u Boga i onda kada Njegovu blizinu ne osjećamo.
Čovjek ponekad tek nakon mnogo vremena počinje razumijevati ono čemu je godinama prisustvovao. Riječi koje smo toliko puta čuli odjednom mogu dobiti novu dubinu. Dio mise koji nam se činio običnim može nas jednoga dana snažno dotaknuti. To ne znači da se misa promijenila. Možda se počelo mijenjati naše srce.
Na misu ne dolazimo samo nešto „obaviti“
Problem nastaje kada nedjeljna misa postane samo stavka koju treba prekrižiti. Došli smo, odslušali, pričestili se i vratili kući, a da se ni jednom nismo zapitali što smo upravo slavili.
Tada nije nužno problem u misi. Možda smo se mi naviknuli na veliko otajstvo koje nam je postalo previše poznato.
Zato prije mise može pomoći jednostavna molitva: „Isuse, otvori moje srce da danas razumijem barem malo više. Daj mi da ne budem samo prisutan tijelom, nego da Ti predam sebe.“
Na oltar možemo donijeti sve što nosimo: obitelj, posao, bolesti, strahove, ljude koje volimo, one kojima teško opraštamo, neizvjesnu budućnost i vlastite slabosti. Misa tada prestaje biti samo nešto čemu prisustvujemo i ponovno postaje susret u kojemu Bogu donosimo svoj stvarni život.
Ne treba svaku nevoljkost prema molitvi ili odlasku na misu odmah pripisivati đavlu. Na čovjeka utječu umor, navike, rastresenost, duhovna suhoća i mnoge druge okolnosti. Ipak, kršćanska tradicija ozbiljno shvaća duhovnu borbu i sve ono što čovjeka udaljava od Boga. Zato je važno naučiti razlikovati osjećaj od odluke.
Možda ti se ove nedjelje neće ići.
Možda nećeš osjećati ništa posebno.
Možda ćeš biti rastresen.
Ali nemoj zbog toga odmah zaključiti da misa nema smisla.
Ponekad je upravo odluka da ustanemo i krenemo prema crkvi prvi korak kojim Bogu govorimo da Ga želimo staviti ispred vlastitog trenutnog raspoloženja.
A kada dođeš, nemoj samo čekati kraj mise. Slušaj. Predaj. Zahvali. Moli. Pogledaj prema oltaru i podsjeti svoje srce zbog koga si došao.
Jer pitanje nije samo „Ide li mi se danas na misu?“
Mnogo važnije pitanje glasi:
„Koga ću tamo susresti?“
A odgovor kršćanske vjere ostaje isti – Isusa Krista.
