Teška dijagnoza može u jednom trenutku promijeniti sve što je čovjek do tada smatrao sigurnim. Upravo se to dogodilo Adamu Białom iz Poljske kada je doznao da boluje od melanoma. Dok su liječnici upozoravali na ozbiljnost bolesti, on se još snažnije okrenuo Bogu i molitvi po zagovoru svetog Antuna Padovanskog.

Ono što je, prema njegovu svjedočanstvu, uslijedilo ostavilo je snažan trag na njegovoj vjeri i životu.
Bila je posljednja nedjelja ožujka 2012. godine kada je tada 48-godišnji Adam Biały iz Poljske primijetio crvenu mrlju na prsima. Svrbjela ga je, rasla iz dana u dan, širila se i mijenjala boju.

Nakon što su se slične promjene pojavile i na stopalu, potražio je liječničku pomoć. Već po reakciji liječnika shvatio je da situacija nije bezazlena.
„Po izrazu njezina lica vidjelo se da je stvar ozbiljna“, prisjeća se.

Dijagnoza koja je zvučala poput smrtne presude

Prijatelj biolog odmah je posumnjao na melanom, a liječnik specijalist preporučio je što skoriju operaciju.
„Po reakcijama liječnika shvatio sam da nemam baš velike šanse preživjeti“, rekao je Adam.
U to je vrijeme već bio član Franjevačkog svjetovnog reda.

Njegova se zajednica okupljala u svetištu svetog Antuna Padovanskog u Radecznici u Poljskoj, mjestu koje ima posebno značenje za štovanje ovog sveca.
U trenucima straha Adam se okrenuo molitvi.

„Gospodine Bože, stavio si preda me toliko zadataka. Moje bližnje, moju zajednicu… Ne vjerujem da si mogao promijeniti svoje mišljenje, a dva mjeseca nisu dovoljna da sve to završim“, molio je.
A zatim je ponavljao: „Ne razumijem što se ovdje događa, ali Isuse, uzdam se u tebe.“
Te je riječi svakoga dana ponavljao dok se suočavao sa strahom.

Bolest ga je potaknula da još dublje preispita vjeru

Za Adama bolest nije bila samo borba s fizičkom bolešću. Postala je i vrijeme dubokog preispitivanja.
„Za mene je to razdoblje postalo prilika da ispitam stanje svoje vjere. Vidim li Božje lice u sebi ili sam svoju vjeru zakopao u ime modernosti i neobuzdanog života?“ rekao je.
Dok je čekao operaciju, zajedno s članovima Franjevačkog svjetovnog reda molio je po zagovoru franjevačkih svetaca. Posebno je svoje strahove i bol povjerio svetom Antunu Padovanskom.

San koji mu je ulio novu nadu

Nekoliko dana prije važnog susreta s katoličkom karizmatskom propovjednicom Marijom Vadiom, Adam je doživio neobičan san.
U snu je tijekom mise u svetištu svetog Antuna u Radecznici čitao Sveto pismo. Iz otvorenog lekcionara pojavila se jedna riječ – „leti“.
Nakon što ju je pročitao, okupljeni su počeli pjevati Veliča, a sve oko njega postalo je zlatno i prozirno, kao da je ispunjeno milošću.
Kada se probudio, bio je uvjeren da će ozdraviti. Istodobno je prolazio kroz snažnu unutarnju borbu. Pojavljivale su mu se misli koje su ga pokušavale obeshrabriti. Ipak, nastavio je ponavljati: „Isuse, uzdam se u tebe.“

„Osjetio sam toplinu, a zatim olakšanje“

Dana 29. travnja 2012. Adam se susreo s Marijom Vadiom. Tijekom molitve stavila je ruku na mjesto na kojem se nalazio melanom. Adam je osjetio toplinu i trnce, a zatim veliko olakšanje i radost.
Sljedećeg jutra primijetio je promjenu. Melanom na njegovim prsima počeo je nestajati. Crveni rub više nije bio vidljiv, a prestao je i svrbež. Na stopalu su ostale samo neke od većih promjena.
Kada je otišao na kontrolu, liječnica nije mogla sakriti iznenađenje i radost.

Liječnik: „To je nemoguće“

Na zakazanom pregledu Adam je onkologu postavio jednostavno pitanje: „Može li melanom nestati sam od sebe?“
„Nemoguće“, odgovorio je liječnik.
Zatražio je da mu Adam pokaže mjesto na kojem se nalazila promjena. Nakon što je pažljivo pogledao kožu, iznenađeno je rekao da promjena više nije ni za dermatološko liječenje.
Ipak, Adam je želio biti potpuno siguran. Odlučio je ukloniti ono što je ostalo od promjene i poslati tkivo na analizu. Prema njegovu svjedočanstvu, rezultati su pokazali da nema stanica raka. Liječnik mu je rekao da je dobio novi život i preporučio mu da ga dobro iskoristi.

Posljednja mrlja nestala je na Veliku Gospu

Promjene na stopalu zadržale su se još neko vrijeme. Posljednja je nestala 15. kolovoza – na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije.
Adam je taj događaj doživio kao poseban poziv.
Prisjetio se da su mu ranije tradicionalne katoličke pobožnosti, poput krunice i svibanjskih pobožnosti, znale smetati.

„Kada je mrlja nestala, shvatio sam da se više ne trebam opirati Marijinoj prisutnosti u svom životu, nego joj trebam potpuno vjerovati“, rekao je.
Nekoliko godina poslije jedan mu je liječnik, izdajući liječničku potvrdu za posao, rekao: „Imali ste jedan od najzloćudnijih oblika raka i doživjeli ste čudo. Za dlaku ste izbjegli smrt.“

Adam je svoje iskustvo nastavio prepričavati drugima kako bi ih potaknuo na pouzdanje u Boga.
Koristi se primjerom automobila i njegova tvorca.
„Mehaničar može popraviti određene kvarove na automobilu. Ali dizajner koji ga je stvorio poznaje ga iznutra i izvana. Zato može popraviti svaki problem i točno zna što mu je potrebno“, govori Adam.

„Isto je s čovjekom. Bog najbolje zna što nam je potrebno. Zato mu vrijedi vjerovati i otkrivati njegovu volju.“
A upravo je to, kaže, najveća lekcija koju je ponio iz svoje bolesti: „To sam naučio tijekom svoje bolesti.“
Adamovo svjedočanstvo prije svega ostavlja poruku pouzdanja.

Vjera ne znači odbaciti liječničku pomoć niti jamči određeni ishod bolesti. Ona čovjeku daje snagu da i pred najvećim strahom može izgovoriti riječi koje su Adama pratile kroz njegovu kušnju: „Isuse, uzdam se u tebe.“