Križ nije samo uspomena na Isusovu smrt niti predmet koji kršćanin nosi oko vrata. Na njemu se dogodilo nešto što je zauvijek promijenilo čovjekovu sudbinu: Krist je svojom poslušnošću Ocu, žrtvom i ljubavlju do kraja pobijedio grijeh i otvorio čovjeku put prema životu.
Zato kršćanin pred križem ne gleda samo patnju. Gleda mjesto na kojem je ljubav bila jača od mržnje, oproštenje jače od grijeha, a život jači od smrti. Upravo zato đavao želi da čovjek zaboravi značenje križa, da ga pretvori u običan ukras ili da ga se počne stidjeti.
Jer kada čovjek shvati što je Krist učinio na Kalvariji, počinje drukčije gledati vlastite kušnje. Križ više nije dokaz da ga je Bog napustio, nego mjesto na kojem može ostati uz Krista i onda kada ništa ne razumije.
Isus nije obećao život bez križa. Pozvao nas je da ga slijedimo, a put kojim je On prošao vodi preko Kalvarije prema uskrsnuću.
Na križu nije pobijedila smrt pobijedio je Krist
Na Veliki petak moglo je izgledati kao da je sve završeno. Isus je bio odbačen, ponižen, izrugivan i pribijen na drvo križa. Njegovi učenici bili su prestrašeni, a ljudskim očima prizor Golgote izgledao je kao potpuni poraz. Ali upravo se ondje događala pobjeda koju svijet nije mogao razumjeti.
Krist nije pobijedio silom kojom pobjeđuju zemaljski vladari. Pobijedio je poslušnošću Ocu i ljubavlju koja nije prestala ni pred mržnjom. Nije sišao s križa kako bi dokazao svoju moć. Ostao je na njemu i darovao samoga sebe.
Sveti Pavao upravo zato govori o križu kao Božjoj snazi. Ono što je svijetu izgledalo kao slabost postalo je mjesto otkupljenja. Krist je uzeo posljedice grijeha i prošao kroz smrt kako bi čovjeku otvorio vrata života.
Zbog toga križ za kršćanina nikada ne može biti samo simbol tragedije.
On govori: grijeh nema posljednju riječ.
Govori: smrt nema posljednju riječ.
Govori: zlo nema posljednju riječ.
Posljednja riječ pripada Kristu.
Kada čovjek napravi znak križa sa živom vjerom, on ne izvodi praznu gestu. Ispovijeda kome pripada. Podsjeća svoje srce da je otkupljen Kristovom žrtvom i da njegovo spasenje nije plod vlastite snage, nego Božje milosti.
Ali ovdje treba razumjeti nešto važno: ne spašava nas komad drveta niti sam vanjski znak križa. Spašava nas Isus Krist koji je na križu za nas predao svoj život i uskrsnuo od mrtvih. Zato snaga križa nikada nije odvojena od Krista.
Možemo imati raspelo na zidu, nositi križić oko vrata i svakodnevno se prekrižiti, a ipak živjeti daleko od Boga. Krist traži više. Traži srce.
Križ koji gledamo izvana mora se početi događati i u nama: ondje gdje umire oholost, gdje opraštamo kada je teško, gdje se odričemo grijeha, gdje ostajemo vjerni kada bismo najradije pobjegli i gdje kažemo Bogu: „Neka bude tvoja volja“, čak i kada ne razumijemo njegov put.
Ne bježi od križa koji može postati mjesto tvoje promjene
Čovjek prirodno želi izbjeći bol. Kada dođu bolest, razočaranje, gubitak, samoća, nepravda ili neka druga kušnja, prvo pitanje često glasi: „Bože, zašto ovo dopuštaš?“
Kršćanska vjera ne traži da volimo bol radi boli niti da namjerno tražimo patnju. Ne znači ni da trebamo šutjeti pred zlostavljanjem ili nepravdom. Ali govori da ni patnja koja nas zadesi ne mora biti besmislena ako je sjedinimo s Kristom.
Tu počinje veliko otajstvo križa.
Bog može upravo kroz ono što nismo izabrali očistiti naše srce, produbiti vjeru, naučiti nas poniznosti i pokazati nam koliko smo ovisni o njegovoj milosti.
Neke od najvećih promjena u čovjekovu srcu ne događaju se onda kada mu sve ide dobro. Događaju se kada ostane bez oslonaca na koje se navikao i shvati da mu na kraju ostaje samo Bog.
Tada križ može postati škola vjere.
Ne zato što je svaka patnja dobra, nego zato što Bog može izvesti dobro čak i iz onoga što nas boli.
Pogledaj Krista na križu kada misliš da više nemaš snage. Pogledaj njegove probodene ruke kada ti se čini da te nitko ne razumije. Pogledaj njegovu ljubav kada te vlastiti grijeh uvjerava da za tebe više nema povratka.
Križ govori upravo suprotno.
Govori da je cijena našega otkupljenja već plaćena Kristovom ljubavlju. Govori da se grešnik može vratiti. Govori da oproštenje postoji. Govori da nakon Velikoga petka dolazi uskrsno jutro.
Zato đavao ne pobjeđuje čovjeka samo onda kada ga navede na grijeh. Velika pobjeda za njega bila bi uvjeriti čovjeka da nakon grijeha nema smisla vratiti se Bogu.
A križ ruši upravo tu laž.
Dok god čovjek živi, može se okrenuti Kristu, pokajati se, ispovjediti svoj grijeh i započeti ponovno. Kristove raširene ruke na križu ostaju snažna slika Božjega poziva čovjeku da se vrati.
Možda upravo sada nosiš križ koji nitko oko tebe ne vidi. Možda se dugo moliš, a odgovor ne dolazi. Možda se boriš s istim slabostima, ranama ili strahovima. Nemoj zbog toga zaključiti da je Bog daleko.
Stani pred raspelo. Ne moraš imati mnogo riječi.
Reci Isusu što te boli. Predaj mu ono što sam ne možeš promijeniti. Zamoli ga da ti ne oduzme samo teškoću, nego prije svega da ti podari snagu da u njoj ne izgubiš vjeru.
Jer cilj kršćanskoga života nije imati što manje križeva. Cilj je ostati s Kristom i dopustiti mu da nas kroz sve što živimo vodi prema svetosti.
Jednoga dana svaki će zemaljski križ ostati iza nas. Nestat će bolest, suze, strah, poniženje i smrt. Ali ono što smo iz ljubavi prema Kristu vjerno nosili neće biti izgubljeno.
Zato se ne srami križa.
Na njemu je Krist pokazao koliko vrijedi tvoja duša.
Na njemu je grijehu odgovorio oproštenjem, smrti uskrsnućem, a čovjekovoj izgubljenosti otvorenim putem prema Ocu.
Križ zato nije posljednja postaja.
Križ je put prema uskrsnuću.
