Znak križa toliko je prisutan u životu kršćanina da ga ponekad načinimo gotovo neprimjetno. Prekrižimo se prije molitve, na početku svete mise ili kada uđemo u crkvu, ali lako zaboravimo koliko duboko značenje nosi ta jednostavna gesta.

Kada izgovaramo: „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, ne činimo samo pokret rukom. Ispovijedamo svoju vjeru i podsjećamo srce da pripadamo Bogu.

Znak križa zato nije rezerviran samo za crkvu. Može postati kratka molitva usred običnog dana – prije posla, za stolom, na ulici ili u trenutku kada nitko osim Boga ne zna kakva se borba odvija u nama. Ne treba ga promatrati kao amajliju niti vjerovati da sam pokret ruke automatski uklanja nevolju.

Njegov smisao nalazi se u vjeri u Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga.
Postoji mnogo trenutaka kada se možemo prekrižiti, ali ovih pet posebno nas podsjećaju kako Boga uključiti u svakodnevni život.

PRVI – PRIJE POČETKA POSLA I VAŽNIH OBVEZA

Prije nego što započnemo radni dan, sjednemo za računalo, krenemo na važan sastanak ili se suočimo s teškom obvezom, možemo zastati samo nekoliko sekundi i načiniti znak križa.

Time Bogu možemo predati ono što je pred nama: svoj rad, odluke, ljude koje ćemo susresti, ali i poteškoće koje još ne možemo predvidjeti.

Nije potrebno izgovarati dugu molitvu. Ponekad je dovoljno reći: „Gospodine, vodi me danas i pomozi mi da ono što činim bude dobro.“
Tako posao više nije samo niz obveza koje moramo završiti.

Postaje prilika da i svojim ponašanjem, strpljenjem, poštenjem i odnosom prema drugima pokažemo kome pripadamo.

DRUGI – KADA PROLAZIMO POKRAJ CRKVE ILI GROBLJA

Usred užurbanog dana pogled na crkvu može nas podsjetiti da na trenutak podignemo misli prema Bogu. Ako prolazimo pokraj crkve, znak križa može postati kratki pozdrav Kristu i podsjetnik na njegovu prisutnost u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Ako imamo vremena, možemo i ući. Nekoliko minuta tišine pred Gospodinom ponekad može promijeniti cijeli dan.

Kada prolazimo pokraj groblja, znak križa može postati molitva za pokojne. Možda ondje ne počiva nitko koga osobno poznajemo, ali možemo kratko moliti za sve koji čekaju puninu zajedništva s Bogom.
Jednostavno: „Pokoj vječni daruj im, Gospodine.“

Na taj način prolazak pokraj groblja prestaje biti samo prolazak pokraj mjesta smrti i postaje trenutak molitve i nade u vječni život.

TREĆI – PRIJE I POSLIJE JELA

Stol pun hrane može nam postati toliko uobičajen da zaboravimo zahvaliti.
Znak križa prije obroka vraća nas zahvalnosti.

Podsjeća nas da primljene darove ne uzimamo zdravo za gotovo i da se sjetimo ljudi koji danas nemaju dovoljno hrane.

Kratka molitva prije jela može promijeniti i naš odnos prema onome što imamo. Umjesto da neprestano gledamo što nam nedostaje, učimo prepoznati ono što nam je već darovano.

Dobro je zahvaliti i nakon obroka. Zahvalno srce lakše prepoznaje Božju dobrotu i postaje otvorenije prema potrebama drugih.

ČETVRTI – KADA VIDIMO NESREĆU ILI TUĐU PATNJU

Sirena hitne pomoći, prometna nesreća ili prizor čovjeka kojemu je potrebna pomoć ne trebaju u nama probuditi samo znatiželju. Možemo načiniti znak križa i u nekoliko riječi nepoznatu osobu povjeriti Bogu.
„Isuse, budi uz njih. Sačuvaj ih i daj im snagu.“

Možda nikada nećemo saznati tko je bio u vozilu hitne pomoći niti što se dogodilo ljudima koje smo vidjeli uz cestu. Ali možemo moliti za njih, njihove obitelji, liječnike, vatrogasce i sve koji im pomažu.

Ako smo neposredni svjedoci nesreće, molitva naravno ne zamjenjuje konkretnu pomoć. Potrebno je pozvati hitne službe i, kada je moguće i sigurno, pomoći unesrećenima. Kršćanska molitva ne udaljava nas od čovjeka koji pati, nego nas potiče da mu budemo bliže.

PETI – KADA DOĐE KUŠNJA
Ovaj trenutak drugi možda nikada neće vidjeti.
Kušnja se može pojaviti kao ljutnja koju želimo pretvoriti u ružne riječi, želja za osvetom, zavist, nečista misao, laž, oholost ili neka odluka za koju duboko u sebi znamo da nas udaljava od Boga.
Upravo tada zastani.

Ne dopusti da prva misao odmah postane postupak. Načini znak križa i zazovi Isusa.
„Isuse, pripadam Tebi. Daj mi snage da izaberem dobro.“

U tome je velika vrijednost znaka križa u trenutku kušnje. On nas može zaustaviti i podsjetiti da ne moramo slijediti svaku misao, želju ili impuls koji se pojavi u našem srcu.
Križ nas vraća Kristu.

Ne zato što je znak križa magična zaštita koja će sama ukloniti svaku napast, nego zato što se njime svjesno okrećemo Isusu i tražimo njegovu pomoć. Kršćanin se protiv kušnje ne bori samo vlastitom snagom.

Potrebni su nam Božja milost, molitva, sakramenti i odluka da se udaljimo od svega što nas vodi prema grijehu.

Zato sljedeći put kada načiniš znak križa nemoj žuriti. Zastani na trenutak i osvijesti riječi koje izgovaraš:
„U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.“

Možda će taj znak trajati samo nekoliko sekundi, ali učinjen s vjerom može postati iskrena molitva srca: „Gospodine, pripadam Tebi. Budi sa mnom u onome što radim, u onome što primam, u patnji koju susrećem i posebno u borbi koja se vodi u mojem srcu.“