Godinama su živjeli između liječničkih nalaza, neostvarene želje za djetetom i borbe za život. Ona se suočavala s neplodnošću, a njezin suprug Tomo s teškom dijagnozom glioblastoma IV. stupnja.
U takvim okolnostima želja za djetetom gotovo je potpuno ustupila mjesto samo jednoj molitvi da Tomo preživi.
A onda su 20. rujna 2025. stigli u Križevce, gdje se obilježavala obljetnica dolaska relikvija svetoga Šarbela. Upravo s toga molitvenog susreta počinje dio njihova životnog svjedočanstva koji će nekoliko tjedana poslije dobiti neočekivani nastavak.
Proslava obljetnice doista je toga dana održana uz križevačku katedralu, uz liturgiju, štovanje relikvija i duhovni program.
Došli su moliti prvenstveno za Tomino zdravlje. No njegova je supruga tijekom molitve odlučila Bogu predati još jednu bol koju je dugo nosila želju da postane majka.
Prema njezinu svjedočanstvu, tijekom molitve osjetila je toplinu u području trbuha. Nije tada znala što bi to moglo značiti niti je očekivala ono što će uslijediti.
Nekoliko tjedana kasnije završila je na hitnoj službi zbog zdravstvenih tegoba. Tamo je, prema njezinu svjedočanstvu, uslijedilo otkriće koje je potpuno promijenilo njihov život: bila je trudna.
Nakon godina bez djeteta stigla je vijest kojoj se nisu nadali
Obitelj svjedoči da je prije trudnoće godinama imala ozbiljne probleme s plodnošću te da su liječničke procjene bile izrazito nepovoljne.
Zato vijest o trudnoći za njih nije bila samo iznenađenje. Doživjeli su je kao odgovor koji je stigao upravo u razdoblju njihove najveće patnje.
Prema svjedočanstvu majke, liječnik je na temelju ultrazvučne procjene trudnoće vrijeme začeća smjestio približno u razdoblje njihova boravka u Križevcima. Upravo je ta podudarnost za supružnike dobila snažno duhovno značenje.
Djevojčica je dobila ime Lucija.
No dok je jedan novi život rastao, Tomina borba s bolešću nije prestajala.
Obitelj svjedoči i da su kasniji nalazi donijeli veliko ohrabrenje vezano uz njegovu bolest. Ponovno su se ponadali da će Tomo pobijediti bolest i dočekati svoju djevojčicu.
Dogodilo se, međutim, ono čega su se najviše bojali.
Tomo je preminuo prije Lucijina rođenja.
I upravo tu njihovo svjedočanstvo prestaje biti samo priča o uslišanoj molitvi i postaje mnogo teža priča o vjeri kada čovjek ne dobije sve ono za što je molio.
Tomo nije dočekao Luciju, ali joj je ostavio ime
Zašto bi nakon toliko nade došao tako bolan rastanak?
Na to pitanje nema jednostavnog odgovora.
Kršćanska vjera ne obećava da će svaka naša molitva završiti onako kako smo zamislili. Ne obećava život bez bolesti, gubitaka i suza. Ali govori da Bog čovjeka ne napušta ni kada mu put postane potpuno nerazumljiv.
Tomo nije dočekao rođenje svoje kćeri.
Ali dao joj je ime.
Lucija je rođena 7. lipnja i za njezinu je majku postala dar, utjeha i svjetlo nakon razdoblja obilježenog bolešću i gubitkom.
Možda je upravo u tome najdublja poruka njihova svjedočanstva.
Vjera nije samo zahvaljivanje Bogu kada se dogodi ono što smo tražili. Vjera ostaje uz Boga i kada jedno veliko „zašto“ ostane bez odgovora.
Ova obitelj nije dobila sve za što je molila. Radost zbog novoga života nije izbrisala bol zbog Tomina odlaska. Jedno nije poništilo drugo.
Ali u svemu što su prošli prepoznali su Božju prisutnost.
A sada se Križevci ponovno pripremaju za veliko molitveno okupljanje.
U subotu, 19. rujna 2026., u Križevcima će se obilježiti druga obljetnica dolaska relikvija svetoga Šarbela. Program se održava u Katedrali Presvete Trojice i prostoru oko nje, a središnja svečana liturgija počinje u 10 sati i predvodi je biskup Milan Stipić. Od 14 do 21 sat predviđen je nastavak duhovnog programa.
Najavljeni su duhovni nagovori, ispovijed, molitve za zdravlje duha, duše i tijela, molitva za blagoslov i zaštitu obitelji, svjedočanstva, slavljenje i klanjanje. Među najavljenim sudionicima su o. Jim Blount, dr. Christine Mugridge, fra Josip Ikić i Niko Rončević.
Mnogi će ondje doći sa svojim bolestima, obiteljskim problemima, zahvalama i nakanama.
Netko će moliti za ozdravljenje. Netko za dijete. Netko za brak. Netko će možda samo doći i reći: „Isuse, više ne znam kako dalje.“ A možda je upravo to početak najiskrenije molitve trenutak kada više nemamo što ponuditi osim vlastitoga srca.
Lucijina priča ne daje odgovor na svaku ljudsku patnju. Ali svjedočanstvo njezine obitelji podsjeća na nešto što vjernik ne želi izgubiti ni kada ne razumije Božje putove:
Bog može ostati prisutan i usred radosti i usred suza.
