Naš blagoslovljeni Gospodar daje nam posljednji poticaj prije nego je uhvaćen, svezan i šiban, prije nego su mu na križu ušutkane usne: “U taj dan molit ćete u moje ime … jer vas sâm Otac ljubi …” (Iv 16,26).
Često mnogo vremena provodimo razmišljajući o sedam Gospodnjih riječi s križa. I dobro je da tako činimo. Ali jesmo li ikada proveli jedan sat razmišljajući o sedmerostrukom Gospodnjem pozivu na molitvu? Danas on sjedi na visinama na prijestolju svoga veličanstva i prema nama drži žezlo svoje moći.
Hoćemo li ga dotaći i reći mu svoje želje? On nam nudi da uzmemo njegovo bogatstvo. I čezne da nas obdari “prema bogatstvu svoje slave” kako bismo se “ojačali u snazi po njegovu Duhu u nutarnjega čovjeka”.
I govori nam da naša snaga i naša plodnost ovise o našim molitvama. I podsjeća nas da naša radost ovisi o odgovorenoj molitvi (Iv 16,24).
A ipak dopuštamo đavlu da nas nagovori da zanemarimo molitvu! On čini da vjerujemo da više možemo učiniti svojim vlastitim trudom nego molitvama – svojim bavljenjem ljudima, nego posredovanjem kod Boga. Iznad je našeg shvaćanja da se tako malo pozornosti daje sedmerostrukom pozivu, zapovijedi, obećanju našega Gospodina! Kako se usuđujemo raditi za Krista, a da nismo mnogo na svojim koljenima?
